Josip Radić (Kensington Lima): Koncerti su mi trenutno prilika za noćni izlazak, druženje i mentalnu ventilaciju

Grupa Kensington Lima, koliko je iznenađenje, toliko je i osvježenje na domaćoj nezavisnoj sceni zahvaljujući, ne samo svom vintage rocku, već i filigranskom umješnošću glazbenog oživljavanja nekih poznatih mjesta i magije zbog kojih se jednostavno voli rock i njegova poruka. Odmotavanje klupka novog materijala počelo je ovog tjedna singlom ‘The Art Of Loneliness’, a bend 3. listopada izlazi i na pozornicu Vintage Industriala. Dovoljno razloga za popričati s Josipom Radićem, a time i saznati nešto ekstra o mističnom Valentinu Boškoviću.

Kensington Lima, Josip Radić je drugi s lijeve strane (Foto: Julien Duval / Hangtime Agency)

Upravo ste objavili novi singl „The Art Of Lonelines“ i s njim najavili novo poglavlje, vjerujem, novi album. U kojem smjeru se kreće u odnosu na prvijenac „May“?

Josip Radić: Vidjet ćemo gdje nas voda nosi, a mene trenutno zanosi na rad s našim bubnjarom i producentom, Jerom Šešeljom, i zajedničko krčenje šume drugog albuma. Neke pjesme su već snimljene kao demo, neke skice moram još razraditi, a veselim se i nekim autorskim suradnjama koje su uvijek dašak svježeg zraka. Album koji nije snimljen u jednom sessionu, već kroz duži vremenski period, može biti raznolikiji i uzbudljiviji za slušanje. A ove albume koji nastaju u jednom danu ostavljam Neilu Youngu koji to radi najbolje…

Tu je i suradnja s Vladom Mirčetom, kako je došlo do te, hajmo je nazvati šibensko-bračke veze?

Josip Radić: Veliki sam fan Mayalesa, njihov album „Simbol za sunce“ smatram jednim od najboljih domaćih ostvarenja u zadnjem desetljeću. Imali smo priliku i zasvirati zajedno na krovu MSU-a kad su me ugostili na izvedbi pjesme „Pymbylymby“. Vlado je odličan gitarist koji je svoju naobrazbu Hendrixa i Zeppelina nadogradio za 21. stoljeće i to je točno što je ova pjesma tražila. Nadam se da će biti još prilike za suradnju!

Ja sam dijete CD-a koje je prvu glazbu, uz kazete, otkrivalo na tom mediju. Zbog toga mi je bilo bitno „May“ objaviti na CD-u, to je bilo svojevrsno vraćanje duga.

Mislim, stvar je otišla u psihodelične visine, ili dubine, ovisno kako se gleda… Ide li u tom smjeru i novi materijal?

Josip Radić: U duboke visine! Kako će zvučati novi album, ne znam, trenutno mi je ideal zvuk onih ranih albuma Eltona Johna i Davida Bowieja iz sedamdesetih, ali već sutra mogu pronaći novu zanimaciju, nekakav šumski lo-fi ili sličnu izmišljotinu.

Općenito je karakteristika grupe Kensington Lima potpuno ne zamaranje svim modernim trendovima, već ‘tjeranje nekog vlastitog filma’ iz kojeg izbija zvuk i utjecaji onog starog vremena, kad su pjesme imale jasno strukturiranu melodiju, definirana sola i svojevrsni feelgood drive, vremena Beatlesa, Beach Boysa, Elvisa Costella, Traveling Wilburysa… Nekad bi takav pristup bio ziheraški, danas je pak to svojevrsni dišpet. Zanima me kako gledaš na te stvari. Što je glavni motor kod skladanja?

Josip Radić: Ne gledam na to ni trendovski, ni s predumišljajem, već hormonalno. Krećem od rečenice ili melodije, a onda gdje završim. Neke pjesme jednostavno traže tu, nazovimo je, tradicionalnu pop strukturu kitica i refrena kakve su razvijali nabrojani, a druge se iskoprcaju i pobjegnu od formata – svaka ima svoj faktor, kao što kaže stara reklama. Međutim, i na prvom albumu ima par pjesama koje nisu strukturirane i koje zvukom više podsjećaju na izvođače tipa Fleet Foxes ili, pak, Massive Attack, no možda baš zbog toga nisu ušle u uho kao ove s patinom?

U tom smislu, vjerujem da je prihvaćanje albuma „May“ od klupske publike bilo svojevrsno iznenađenje, zar ne?

Josip Radić: Rasprodani KSET bio je one-off, tu su bili i prijatelji i rodbina, teško je očekivati da bi svaki koncert mogao biti toliko posjećen. Realno, to i nisu neke brojke ako pričamo o ozbiljnom bavljenju glazbom i, što se tiče nekog financijskog povrata, ja još uvijek nulu gledam odozdo. Međutim, održavanje koncerata mi je trenutno prilika za noćni izlazak, druženje i mentalnu ventilaciju. Kao što kaže Keith Richards: „Jedva čekam koncert za dva sata mira i tišine!“. Mislim da koncerti trebaju i publici poslužiti za isto, zato ih volim iznenaditi s nekom neozbiljnom obradom, da malo razbijemo ukočenost pjesama koje nikad nisu čuli.

Koje glazbene periode posebno voliš? Koje albume uvijek možeš staviti na gramofon?

Josip Radić: Postoje neki bendovi kojima se ciklički vraćam još od svoje 14. godine, a to su, uz Beatlese i Pink Floyde, još i Springsteen, CSNY, The Band, Eaglesi, Joni Mitchell i cijela ta kalifornijska družba. U zadnje vrijeme su se tom društvu približili i Dawesi čiji je autor Taylor Goldsmith moje godište i u čijim sam pjesmama prepoznao i neka vlastita razmišljanja i situacije. Eto, njih toplo preporučam vašim čitateljima! E, da, i poslušajte ove The Highwomen, to mi je sjajan friški album!

Sjećam se anegdote prilikom predstavljanja benda publicu s koncerta u KSET-u, kad si rekao da svi zajedno svirate u valjda 20 bendova. Kakva je sad situacija? Mislim, iz takvih izjava se često iščitava nestalnost postave.

Josip Radić: Situacija je sad ista, ako ne i gora! Međutim, svi iz benda, osim na bini, normalno funkcioniramo i u kombiju, u sobi i u birtiji pa je postava sigurna. Nesiguran je jedino broj svirki koje ćemo odsvirati!

Ne bih htio donositi krive zaključke uslijed nedostataka informacija, no čini mi se da kao da u cijeloj priči oko Kensington Lime nema previše apetita da se pokuša nešto napraviti zapadno izvan granica Hrvatske. Varam li se?

Josip Radić: Ne varaš se. Mislim da je, za mene bar, taj vlak prošao. Danas, nažalost, ta “strana tržišta” uglavnom znače sviranje za putne troškove, spavanje na kauču i lošu prehranu. Ima bendova kojima skidam kapu, spremni su se potrpat u jedno auto i svirat gdje god, kome god. A ja sam previše komodan i lijen, volim nutricionistički ujednačenu prehranu i čistu posteljinu.

Obzirom da je u pitanju svojevrsna vintage priča, postoji li afiniteta da recimo „May“ osvane na vinilu?

Josip Radić: Ja sam dijete CD-a koje je prvu glazbu, uz kazete, otkrivalo na tom mediju. Zbog toga mi je bilo bitno „May“ objaviti na CD-u, to je bilo svojevrsno vraćanje duga. Ukoliko netko želi tiskati album na vinilu, dapače, neka mi se javi!

Jest da je ovdje riječ prvenstveno i Kensington Limi, ali razgovaram s jednim od odgovornih za Valentino Bošković i jednostavno se to ne može preskočiti jer tu je prvo i osnovno pitanje: Zašto nikad niste izašli uživo pred publiku nakon što ste se dogodili u diskografskom smislu?

Josip Radić: Ako sam ja previše komodan i lijen, onda je Branko ideal te lijenosti i komocije kojoj svi stremimo. Tu se krije odgovor na pitanje. Zasad ostaje termin na Vidovoj Gori 2046., ali – tko zna – možda i to odgodimo! Zadnjih godina se po par dana odvojimo od svih i snimamo pjesme u nekoj kolibi, uz rijeku. Taj način postojanja „benda“ nam je do daljnjega najprivlačniji.

Je li te iznenadilo kad je pjesma „Adio Trafikonte“ ušla u najuži izbor za nedavnu dodjelu nagrade Zaklade Milana Mladenovića?

Josip Radić: Milan je isto bio jedan od Trafikanata s ovih prostora, pa nam je drago da je ta pjesma povezana s njim na taj način. Međutim, mi smo svoju nagradu već osvojili kad smo vidjeli Amiru Medunjanin i Borisa Dežulovića kako zajedno izvode tu stvar – di ćeš većeg priznanja od toga?!

I umjesto posljednjeg ‘zašto’, a postavio bih to pitanje najmanje stotinu puta poput nekog upornog i dosadnog isljednika, samo me zanima razmišljaš li često o tom, mogu ga nazvati generacijskom bendu koji je pogodio emocije publike, ali nikad pred nju nije izašao, ili ne razmišljaš uopće? Oliti što bi se narodski reklo; spavaš li mirno Josipe Radiću?

Josip Radić: Već dva mjeseca spavam isprekidano i sretno zahvaljujući mom malom Frani!

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X