Evo priče o nastanku hitova muzičara mlađih generacija: Cubismo, TBF i Edo Maajka ulaze u bar i umjesto pića naručuju pjesme Josipe Lisac. TBF uzima ‘Ti si genije’ i dobiva inspiraciju za ‘Genije’, Cubismo obrađuje ‘Na na na na’, a Edo Maajka uzima rif iz ‘Ležaj od suza’ i sastavlja ‘Ove godine’. Svi su dobili u ruke nove hitove.
S izuzetkom Arsena Dedića, rijetko koji izvođač ima tako jasnu i razgranatu liniju utjecanja na mlađe generacije kao što ima Josipa Lisac. Od vremena ranih devedesetih i suradnje s Dinom Dvornikom na „Rušila sam mostove od sna“ svako malo izroni neki mladi umjetnik koji nađe određen segment u pjesmama Josipe Lisac i odluči ga „prisvojiti“ ili se na neki drugi način poigrati s njenom umjetničkom ostavštinom. A njena ostavština je – autentičnost i budućnost, i to bolja budućnost, puna ljubavi, uvažavanja i razumijevanja, s tendencijom da svaki čovjek bude ono što voli i razumije.
Josipa je gledala unaprijed, i po cijenu nerazumijevanja kritičara i publike. 70 pjesama u 70 godina života i otprilike pola vijeka diskografske aktivnosti je premalo da bi se dočarala sva Josipina stilska vrludanja i sva remek djela njene vokalne pirotehnike, no sastavljač ove kompilacije Siniša Škarica je uspio pronaći zlatni rez na temelju kojeg će biti najmanje nezadovoljnih. Potpisnik ovih redaka će kukati što nema „Plačem“ s „Dnevnika jedne ljubavi“ i naslovne pjesme s albuma „Hir hir hir“, no negdje se moralo stati s kompilacijom i konačno uobličiti njena struktura.
Svojevrsno otkriće kompilacije je „Mali ključ od zlata“ – uspjeli country s prstohvatom gospela potvrđuje ono što svi već odavno znamo, a to je da Josipa može otpjevati bilo što, uostalom, Hladnom pivu je nedavno ukrala „Sountrack za moj život“ i pretvorila u svoju uspješnicu.
Naglasak kompilacije je na Josipina prearanžiranja i obrađivanja osnovnih ideja čime se htjelo slušatelju dati na uvid kakve je sve promjene Josipa mogla unijeti u pjesme bez gubljenja esencije i osnovne emocije te iste pjesme. Diskovi su posloženi kronološki (prva tri), s četvrtim CD-om kao zbirkom snimaka s nastupa uživo. To je tek show po dužinama i širinama. Josipa je diva naše scene, a diva se najbolje osjeća na sceni. Ovo izdanje ne bi bilo potpuno bez adekvatne knjižice u kojoj je lijepo objašnjen Josipin krivudav i nepredvidiv, ali veličanstven umjetnički put. Recimo, slušatelj može doživjeti kako je sredinom devedesetih obradila pjesmu „Vila Velebita“ na Etno festu u Neumu, i nitko okom trepnuo nije, iako ta interpretacija nije u potpunosti različita od Josipinog „čitanja“ hrvatske himne na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, kad se digla pozamašna graja.
„Diskobiografija“ je savršeni „ulov“ za veći dio publike koji ne želi toliko „kopati po Josipi“, ali želi biti u načelu upoznat sa svime što je Lisac radila. Josipin početak karijere je bio poput velikog praska: U svojih prvih 25 godina života i nepunih 8 godina diskografskog staža snimila je antologijski album „Dnevnik jedne ljubavi“, sakralnu rock pjesmu „Ave Maria“, bosanske sevdalinke „Omer beže“ i „Niz polje ide babo“, uz njenog životnog partnera Karla Metikoša surađivala sa Zdenkom Runjićem, Arsenom Dedićem i Franom Paraćem. I to sve u svojih prvih 25 godina života. Doduše, vrijeme kod Josipe nikad nije teklo linearno. Tko bi rekao da će s jedva navršenih 70 godina biti „remetilački faktor“ svim šovenima iz našeg sokaka na svoj način obradivši hrvatsku himnu, zato kad Josipa popunjava formular, rubrika „starost“ je kod nje apsurdna. Umjesto toga, treba pisati – mladost. Ona je još uvijek mladenački drska, spremna da se izloži bez kalkuliranja (Jasenko Houra bi rekao: „Sve je lako kad si mlad, krv i suze mogu teći“), a ova kompilacija, koliko god izgledala da je „definitivna“, ona to zapravo nije, jer daje previše argumenata koji sugeriraju da Lisac tek treba snimiti svoje najbolje radove. Josipa Lisac je, uostalom, tek sedamdeset godina mlada.
Ocjena: 8/10
(Croatia Records, 2020.)