Lijepa naša inauguracija

Od brojnih stvari i običaja koje smo uvozili i još uvijek uvozimo bez previše razmišljanja jest a capella solističko pjevanje državne himne na određenim protokolarnim događanjima, a jedno od njih je i predsjednička inauguracija (apropo, još jedan američki termin na kojem se lome jezici, ali, eto, sve da se osjećamo bliže ‘majčici’ Americi, računajući i ono: ‘Tako mi Bog pomogao’).

Zvjezdan Ružić i Josipa Lisac snimljeni na inuguraciji Zorana Milanovića (Izvor: Zvjezdan Ružić / Facebook)

Glazba kao glazba i skladba kao skladba nije nešto poput hamburgera što pojedete i idete dalje, tu se ipak radi o kulturnoj tradiciji i onom što zovemo mentalitet, što je ništa drugo nego sklop brojnih mikrostruktura i navika koje karakteriziraju ljude određenog podneblja. Da bi nešto ispalo razumljivo i šire prihvaćeno treba se dobro zagrabiti u korijene kako bi se izvršila smislena pirlagodba. Jučerašnji kamen spoticanja na proglašenju novog predsjednika Republike Hrvatske bila je vokalna izvedba državne himne naše glazbene dive Josipe Lisac.

Za početak treba kazati da je puno dojučerašnjih izvedbi „Lijepe naše“ na američki a capella način bilo izvedeno loše i to zbog krivog pristupa. Treba imati u vidu da je popularizacija himni kao i njihov nastanak vezan za period stvaranja nacionalnih država i prihvaćanja pojma nacija datira iz vremena Francuske revolucije. Tada se efekt zbližavanja postizao zbornim pjevanjem koračnica, što je duboko ukorijenjeno u europsku kulturu. Amerika, tj. SAD je tu druga priča. Tamo je pak solističko pjevanje utkano u njihovu povijest i kad je riječ o gospelu, bluesu, soulu, jazzu u svim stilovima koji su proizašli iz njih, dakako računajući tu i karakteristične pentatonske skale koje odavno svi prepoznajemo kao američki zvuk. Važno je spomenuti da uprave te skale ostavljaju puno prostora (čitaj; slobode) za interpretaciju u koju se unosi dosta osobnog, a ne samo striktno onog zapisanog u notama.

„Lijepa naša domovino“ je dakako nastala na zasadama poziva na otpor poput francuske „Marseljeze“ i jednostavno svaki pokušaj da je se izvede na američki a capella način zahtijeva niz preinaka. Je li to uopće potrebno, sigurno može biti zasebna tema sa svojim razlozima za i protiv. No ovdje je riječ o nečemu što očigledno postaje ustaljena praksa, pa kad se već pristupa američkom načinu interpretacije, onda bar treba uzeti u obzir što napraviti da to ne zvuči nakaradno. Pri tom pojam „nakradno“ ne znači da je to automatski sve što odstupa od originalnog aranžmana, jer se zbog prilagodbe odstupanje mora napraviti, i upravo u tom segmentu odstupanja s uzimanjem u obzir dvije različite glazbene tradicije leži umjetnička vrijednost interpretatora i interpretiranog.

U tom novom ‘čitanju’ himne i prilagodbi suvremenim protokolarnim gabaritima koje smo već prije navrat-nanos uvezli, Josipa Lisac i jazz klavirist Zvjezdan Ružić napravili su dosad najbolji pomak. Još od „Dnevnika jedne ljubavi“ znamo koliko Josipa Lisac prirodno ‘diše’ soul, blues i rock, čak do te mjere da ju možemo smatrati jednom od prvih koja je naš jezik prilagodila izvedbi pjesama u tom (američkom) duhu. Ako je već ona odabrana za izvedbu himne u koju će unijeti maksimalno osobnog u interpretaciji, onda se i izbor jazz klavirske pratnje tu nameće kao prirodan tijek stvari, dok je prisustvo malog zbora upravo ona tanka nit koja decentno uspostavlja vezu prema onom vremenu kad je i nastanak hrvatske himne bila, da se tako kaže, uvozna stvar po uzoru na „Marseljezu“.

Glazbu treba promatrati i doživljavati kao fluidni kulturni segment. Nešto što se razvije, time i mijenja. Jača izloženost ovih prostora američkom zvuku započela je još prije sedamdesetak godina kad su ovdje nastupali i Louis Armstrong i Dizzy Gillespie, a da se ne govori koliko je rock neraskidivo utkan kod nas, stoga i autor ovih redaka pripada onoj skupini koja na reinterpretaciju himne i s umjetničke i strane društvenog značaja kaže: „Zašto da ne?“.

Jučerašnja Josipina vokalna izvedba upravo je bilo to. Bilo je to stapanje dvije različite tradicije upravo s prefiksom poštivanja glavnih značajki i obilježja istih. Svečano i osobno doživljeno, te interpretirano u tom trenutku. Čisto s umjetničke strane se može raspravljati je li bilo možda previše elegično s njene strane, ali nije li sve ono što se godinama događa u našem društvu osjećaj koji više teži prema tuzi, a malo manje trijumfu pravednog društva za sve nas?

Što tek reći o tome koliko je u svega pet godina postala duboko utkana estradizacija političkog vrha? Kad je već postalo prirodno očekivati neki gaf, neku sramotu, nečije neprimjereno ponašanje i kad postoji potreba da se zbog neke grupne nemoći bar svi dobro sprdamo s tim. Podijeljenost mišljenja o Josipinoj i Ružićevoj izvedbi alarmanto govori u prilog tezi dugogodišnjeg zaglupljivanja kroz najšire medijske kanale. Tu je sve sadržano; i višak reality sadržaja, a veliki nedostatak obrazovnog, progon kvalitete i dobrodošlica prizemnosti i trivijalnosti. Nije samo naš životni prostor jedna velika deponija nezbrinutog otpada, već je to i naš medijski prostor.

Josipa Lisac je posebice u posljednjih nekoliko godina izuzetno koncertno aktivna, broji suradnje s najvećim mladim vizionarima na sceni, te nastupa po urbanim festivalima prvenstveno okrenutim mlađoj publici u cijeloj regiji, dakle kao rijetko koji veteran tj. veteranka, uvijek izazivajući isto udivljenje. Po onome koliko je profesionalno pratim, mogu samo reći da je njena izvedba himne nešto čemu je uistinu pristupila studiozno i emotivno poput prave profesionalke, što i jest, i da je donijela pomak spram ustaljene prakse koji je vrijedan udivljenja. Unijela je tu puno gospela, čak je i mjestimice protkala neke momente u kojime ćete pomisliti i na njenu izvedbu „Ave Marija“ iz rock opere “Gubec beg”. No, kao što je već navedeno, problem leži i u tome što njenog recentnog rada i glazbe nema toliko u širim kanalima medijske komunikacije zatrpanih petparačkim infotainment, estradnim i reality sadržajima. Pa se tako dogodi situaciju predsjedničke inauguracije, koja je u osnovi medijski nezaobilazna, pa onda nastaje čuđenje tijekom interpretacije naše pjevačice koja de facto u toj izvedbi nije donijela ništa šokantno, već je samo pravilno spojila određene umjetničke konce, što godinama radi na pozornici.

U tom smislu i u ozračju sveopće ‘za’ i ‘protiv’ podijeljenosti oko toga, taj elegični, ali nedvojbeno svečani moment u uvjetima izvan populističkih gabarita naše ‘političke estrade’ predstavlja možda posljednji vapaj za nečim što se zove kulturno, uljuđeno i uređeno društvo. Sveg onog ostalog što nas je doguralo do ruba propasti smo se nagledali i naužili. Uz sve, teško se ne složiti da današnja „Lijepa naša“ diše i osjeća upravo onako bremenito kako ju je jučer izvela Josipa Lisac na Milanovićevoj inauguraciji.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X