Najveća diva hrvatske glazbe sinoć je u Lisinskom održala odgođeni koncert, drugi iz para nastupa u rasprodanoj dvorani Lisinski.
Kad je Josipa Lisac bila primorana drugi iz para svojih ovogodišnjih koncerata u rasprodanoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog zbog problema s išijasom, svi smo se odjednom morali suočiti s činjenicom da je Boginja i dalje itekako žena od krvi i mesa te da ni ona ne može dovijeka odolijevati godinama kao što nas je u to zadnjih desteljeća uvjerila. Tri mjeseca nakon izvorno zakazanog datuma, Josipa je ponovno istupila na pozornicu Lisinskog, ovaj put bez uporabe štapa, ali ipak opremljena s nekoliko sjedalica koje bi joj pomogle da umanji fizički napor dvosatnog koncerta.
Ovogodišnji koncerti zamišljeni su kao proslava pedesete obljetnice njezinog legendarnog prvijenca “Dnevnik jedne ljubavi”, konceptualnog albuma iz pera Karla Metikoša i Ivice Krajača (čiju smo snimljenu poruku Josipi čuli na koncertu), ploče koja je ove godine doživljela reizdanje masterirano na pola brzine u londonskom Abbey Road studiju. Naravno da je većinu sinoćnje setliste stoga činio materijal s upravo te kultne ploče, no isti je bio prožet i najvećim uspješnicama iz kasnijih faza Josipine karijere. Sve to popraćeno je briljantno izvedenim projekcijama na videowallu koje su na koncertu odigrale gotovo jednako bitnu ulogu kao i sama glazba.
Nastup je očekivano otvoren uvodnom pjesmom “Dnevnika” i trajnim klasikom jugoslavenske glazbe, pjesmom “O jednoj mladosti” koja je izvedena s minimalističkom pratnjom kako bi pjevačica odmah jasno dokazala da iako joj tijelo očito može patiti, još uvijek ima apsolutnu kontrolu nad svojim glasom čije sposobnosti su nemjerljive s ijednim drugim na ovim područjima. Odmah zatim čuli smo i “Sreću”, nakon koje se recitacijom i pozdravnim govorom Josipa obratila publici na svoj već prepoznatljivi smušeni način zahvaljujući na podršci koju od njih i dalje prima.
Prateći sastav činili su sveprisutni Toni Starešinić na klavijaturama, basist i prvi časnik Davor Črnigoj, bubnjar Borna Šercar te Elvis Penava na gitari. Većina njih već dugo je u Josipinoj službi i poznato je da su skloni čestom mijenjanju klasičnih aranžmana njezinih pjesama u neke nove oblike koji više korespondiraju sa suvremenim glazbenim tekovinama. U takvim promjenama glazbenog ruha profitirale su “Vjerujem ti sve” otpjevana samo u pratnji basa i klavijatura, a pogotovo “Jedna kratka vijest” koja je izvedena u eksperimentalnoj verziji u kojoj su članovi benda lupali udaraljke, a Črnigoj i Starešinić izveli zajednički orguljaški solo.
Od ostalih pjesama valja izdvojiti “Gdje Dunav ljubi nebo” koja je u neobičnom gotovo bossa ritmu djelovala čas nezgrapno, čas zapanjujuće. “Make Up” je Josipu odvela u tvrđe klupske vode, a Šercar koji je pjesmu izveo sam u pratnji elektronike, iz publike je svojim solom izmamio prilično odobravanje. Starešinić je pak prezentirao vlastite eksperimente na svojim instrumentima u produženom uvodu u pjesmu “Hir”.
Neki od najboljih trenutaka sačuvani su za sam kraj nastupa. Megahit “Danas sam luda” živnuo je u disco-funky-electro aranžmanu i još jednom dao priliku Josipi da pokaže za što je sve to njezin glas doista sposoban, a nakon toga duhove je umirila “Magla” s ambijentalnim početkom koji me još jednom asociralo na izdanja Vana Morrisona iz osamdesetih. Nešto u Črnigojevom stilu sviranja jako me podsjeća na estetiku Davida Hayesa iz Vanovoga benda, pa sam tako na prethodnim koncertima aranžmane uspoređivao s onima na “Common One”. Ovaj put mi je vuklo na “Inarticulate Speech of the Heart”.
Za kraj su sačuvane dvije pjesme s dodanom žestinom; prvo “Ležaj od suza” s “Dnevnika”, a zatim i “Ispočetka” zbog koje smo pomislili da bismo i mogli još jednom cijeli koncert proživjeti ispočetka kad bi glavnoj zvijezdi fizičke mogućnosti to dopustile. Umjesto toga napustili smo dvoranu nekako još svjesniji činjenice koliko zahvalni možemo biti na svakom susretu s možda i najvećom divom domaće glazbe.