Josipa je svome menadžeru rekla: ‘Ja bih u Sax.’ I tako smo dobili priliku poslušati ovu jedinstvenu umjetnicu čak tijekom dvije večeri ovog maglovitog prosinca u zagrebačkom kultnom klubu u Palmotićevoj.

“Wow, ideš na Josipu?! Ja nju o-bo-žavam… / Ja nju baš i ne volim slušati, iako ima super glas, ali mi je zanimljiva za gledati. Kada je negdje na TV-u najprije pogledam kakvu frizuru ima, šminku i odjeću. Uvijek je posebna…/ Aaaajmeeee Josipaaa!!!!… / Josipa? A kaj ona ima, Magla i tako neke pjesme?”.. Ovo su bili neki od komentara koje sam čula hvaleći se na sva usta kako sam ulovila ulaznicu za prvu večer (9. prosinca) u Saxu jer su planule u vrlo kratkom roku. Odgovarala sam sa – pa to je Josipa, nju moraš jednom doživjeti. Svi sugovornici su se bez pogovora složili i dodali kako je ona diva. Josipa je lektira, rekla bih ja.
U Sax sam, kao prava štreberica, stigla u pola osam jer je početak koncerta najavljen za osam. Uzimam piće i grabim dobro mjesto ispred tonca jer sam uzela stajaću kartu, a sigurno će biti gužva. U 5 do 8 gledam gdje su svi ti ljudi jer još uvijek ima praznih stolova, a i klub nije popunjen. Veliki rep ljudi stoji na ulazu i pokušava ući u zadnjim minutama. Krenuli smo u 8:20.
Nakon kratke dobrodošlice koncert započinjem pjesmom “Zamisli”. Slijedi “Boginja”, nakon koje Josipa predstavlja članove benda. S njom su večeras Elvis Penava koji je na toj poziciji već petnaestak godina i stvara, njenim rječima, fanatičnu muziku. “To je bolest,” dodaje ona. Postaje mi jasno da ovo neće biti samo glazbeni koncert, nego da ćemo se i dobro nasmijati.

Nakon toga upoznajemo nepredvidivog Tonija Starešinića jer, kako kaže Josipa, nikada ne znaš koja će te pjesma dočekati aludirajući na njegove eksperimentiranju sklone prste plesače na klavijaturama. Pogled spušta na njegove notne zapise komentirajući: “A tek šalata od papira! Iako danas izgleda dosta uredno.” Prelazi na “zvijer na bubnjevima”, Bornu Šercara koji će kasnije i pročitati jednu svoju pjesmu pa tako doznajemo da je on i pjesnik. Predstavljanje Josipa završava upoznajući nas sa čovjekom koji je ‘70-ih godina markirao kako bi išao na probe, “a kada svira to je strah i trepet” – Davor Črnigoj.
Nižu se hitovi za hitom pa tako slušamo: “Sreća”, “O jednoj mladosti”, “Hazarder”, “Hir”, “Danas sam luda”, “Ležaj od suza”… Josipa svaku pjesmu najavi nekom šalom, primjerice na svoj račun pa tako komentira slušalice u ušima koje njoj služe i kao ukras za uši umjesto naušnica. Priča kako je danas gledala kaubojski film koji ju je uspavao pa se probudila i morala brzo odreagirati na nešto tražeći pin na računalu. Ponekad je stvarno teško pratiti sve što se događa. Razmišljam kako je tek ljudima rođenima prije računala, interneta i svih ovih naših ludih inovacija. Koju količinu promjena su vidjeli i doživjeli ti ljudi. Preda mnom večeras stoji osoba koja je svemu tome svjedočila. Da barem mogu sjesti na kavu s njom i samo je slušati.
Misli mi prekida najava pjesme “Gdje Dunav ljubi nebo”. “Vi sada sigurno strepite kaj bum vam izvela. S velikim očekivanjem.” Pauza. “I ja isto. Ja isto.” Smijeh.

U natiskanom mravinjaku zvanom Sax, punom prijatelja, lica sa scene, poznatih i nepoznatih žena crveno obojane kovrčave kose čuje se glasan smijeh. Kreće pjesma. Svi smo bili negdje u nekoj situaciji u kojoj smo daleko od onoga što želimo. Slomljena srca. Tužni i zgaženi. U PMS-u. Prolaze me trnci. Onako lijepo od dna kičme pa do vrata.
Svatko može naučiti pjevati, ali ne mogu te svačije pjesme dodirnuti ovolikom emocijom. Josipin glas i toplina to mogu. Pred kraj pjesme, ranije spomenuti markirant iz škole zaigrao se na svom basu. Josipa ga u jednom trenu prekida i pita: “Ma otkuda sada to? To si sada smislio?” On improvizira do kraja, a ona se okreće nama: “Rekla sam vam da ne znam što ću izvesti.”
U jednom trenu, na pozornici ostaju bubnjar i Josipa. Izvode pjesmu “Make Up” iz ’80-ih koja zvuči kao potpuno nova pjesma — brža, nabijenija, gotovo party verzija. Skroz neobično, nisam sigurna sviđa li mi se ili ne, to je nešto što nisam očekivala večeras. Upalila mi se žaruljica. Josipine pjesme su emotivne, očuđujuće i još k tome prate glazbene trendove. Ovo što slušamo jest stara pjesma u novom ruhu, a opet je tako neobična i posebna, baš kao njeno cijelo stvaralaštvo.

Pjesmu “Magla” Josipa najavljuje intimnim obraćanjem publici. Povezuje se s nama govoreći kako svi gledamo oko sebe, čekamo što će se novo izmisliti i što će se dogoditi. Zatim dodaje: “Ja sam uvijek htjela izmisliti sebe, biti svoja. I kada vidim sve vas u publici, govorim si: ‘Ima smisla, Josipa’.”
Trebao bi mi još jedan članak za govoriti o kvaliteti cijelog koncerta, njenom glasu, prijateljskom načinu na koji se komunicira s članovima benda, uštimanosti, kretanjem po pozornici kako bi je svi vidjeli jer je točno ispred pozornice stup koji drži strop, ozvučenje koje nije niti jednom napravilo “iaaaaaa” i proparalo nam uši, taktičnim zadirkivanjem člana benda koji je sjeo na stolicu dok ona stoji kraj njega, a bezpogovorno je da bi ona u tom trenu trebala sjediti… Nove generacije izvođača bi, ako se mene pita, trebale ići na ovakve koncerte s bilježnicom i zapisivati. Kao na predavanju.
Koncert završava ponavljanjem pjesme “Zamisli”. Voljela bih da smo dobili još jednu pjesmu koju nismo čuli, ali to je moj jedini prigovor ovoj večeri. Polako se vučem prema redu za garderobu i slušam komentare: “Kako ona pjeva!”…”Kakva kraljica”….”Koja glaščina”….”Jesi vidio tu haljinu”…Čini mi se da smo večeras svi došli na svoje. Draga Josipa, ima smisla. Vi ste umjetnost, kultura. Vi ste lektira.
