Talijanski ambasador pozitive nakon četiri godine izbjegavanja studija vraća se u budućnost trinaestim albumom ‘Lorenzo 2015 CC’. Tradicionalno nazvan prema svom umjetničkom imenu, izdanje iz 2015. upućuje na kubikažu; poslovičnu brzinu i putovanje uobičajenu za vječnog mladića koji ‘misli pozitivno jer je – živ.’ Ljubav prema motorima ovdje je metafora za radoznalost, a živopisna naslovnica kuštravog veseljaka u zaštitnoj opremi sugerira kronološku mudrost koja će biti i opjevana na trideset etapa albuma bez koncepta i ultimativnog koncepta istovremeno – života.
Motor se pali u ranu zoru („L’Alba“) i ostavljaju se greške i sva okajanja u pop-elektroničkoj maniri, ispunjenoj udaraljkama gdje Jovanotti juriša prema radiofoničnoj „Sabato“ („Subota“) gdje sljubljuje krautrock s dalekoistočnim melodijskim linijama. Prva je to od desetak pjesama koje će na prvu ući u uho. Album ne pokazuje znakove želje za kočenjem. Štoviše, svakom etapom ubrzava ritam („Tutto Acceso“) oslanjajući se na niz udaraljki za koje upošljava dream-team perkusionista (Daru Jones (bubnjar Jacka Whitea), Marka Giulianu ili Gilmara Gomesa) ne bi li odvozio turneju od tisuću zvukova, album kojim totemizira i fetišizira glazbu života. O tome upravo govori „Musica“, neobična dinamična fuzija bez žanrovskog predznaka, što će biti karakteristika cijele ove etape.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=PiFrP5qWw7I[/youtube]
Jovanotti kao ljubitelj funka, soula i hip-hopa, inovator u talijanskoj modernoj glazbi, ovim se albumom najviše odmiče od etiketa i hashtagova, pa u svoj poznati talijanski kotao ubacuje cijeli niz svjetskih (regionalnih i etičkih) zvukova u neočekivanim varijantama gdje gube svaku svoju definiciju, pa tako mariachi sviraju uz synth-pop, hip-hop nosi glam rock dionice, a afrobeat pleše sa soulom u najzačudnijim kombinacijama. Čovjek se čak usudio zajašiti ritmove EDM-a. Isto čini i s jezikom s kojim se poigrava na sebi svojstven i prepoznatljiv način tako da nizu romanskih i germanskih jezika upisanih u dominantno talijanski opus dodaje nacionalnu jezičnu pjevnost. Ruga se sam sebi na sporadičnoj neartikuliranosti i komičnom izgovoru, aludirajući na ljepotu zvuka i komunikacije, a glavna i jedina komunikacijska platforma jest glazba („All The People“, „7 Miliardi“). Pritom ima tek jedan imperativ – životnim elanom otjerati patetiku i melodramatičnost, zbog čega će ovog ljeta dominirati talijanskim (i istarskim) radiopostajama zbog tog radio-friendly i stadionskog, pulsirajućeg zvuka, najbolje opisanog u pjesmi „Estate Adosso“ („Nadolazeće ljeto“).
Iako će mu zlobnici zamjeriti infantilnost i povremenu komičnost, upravo su to operativne valute ovog talijanskog karizmatika pored kojeg je nemoguće utonuti u melankoliju ili kakav romantični čemer sveprisutniji u traljavom i ofucanom popu. Zadržavanjem lirske kvalitete jednostavnim, ali očuđujućim životnim sličicama i prizorima dobija podršku niza svjetskih glazbenika (između ostalih Antibalasa – njujorških revitalizatora afrobeata, Moneyja Marka – četvrtoga Beastie Boyja ili Sinkane).
Za svoj je Tour de Lorenzo Jovanotti preletio pola svijeta, radeći na albumu na relaciji Cortona-Milano-New York-Los Angeles i to s bakterijskom upalom pluća, da bi naposljetku napravio jedan mediteransku-stadionsku turbinu s dinamičkom regulacijom elana.
Ocjena: 8/10
(Mercury/Universal Music, 2015.)