Jubilej: 20 godina Tvornice kulture

Najveći koncertni klupski prostor u Zagrebu navršio je dva desetljeća od otvaranja svojih vrata u rujnu 1999. godine, a što drugo ostaje jednom novinaru već povodom toga pročeprkati po povijesti i vlastitoj memoriji.

Flogging Molly u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Prolog

Kako je izgledao klupski i koncertni život u Zagrebu prije dvadeset godina, te 1999. godine, pred otvaranje Tvornice kulture u Šubićevoj? Možda upravo to pitanje treba postaviti kako bi se pokušalo proniknuti u značaj tog kluba. Bilo je to vrijeme širenja popularnosti plesne elektroničke glazbe. Sve ono što je krenulo s Maydayom u Berlinu, Leftfieldom, Chemical Brothersima i The Prodigyjem u Velikoj Britaniji pogodilo je i Zagreb. Partyji i nova droga ecstasy nisu više bili ‘ekskluziva’ malog kluba Mungos u Kašini podno Medvednice na dalekoj periferiji grada. Hype je zahvatio grad od partyja u Domu HDLU do velike diskoteke The Best na Jarunu, kao što se i sve češće tom trendu prepuštala dvorana OTV Doma, današnjeg kluba Boogaloo, koja je u godinama prije toga služila kao mjesto odmjeravanja snage popularnosti domaćih rock bendova. O snazi tog vala možda najslikovitije svjedoči i suludo preuređenje Kulušića koji je na mjesto svoje legendarne pozornice, na kojoj su desetljeće prije snimljeni i najvažniji novovalni live albumi, ozidao ‘njeno veličanstvo’ DJ kabinu.

Tvornica kulture – muzika nije buka, prosvjedni slogan nakon što je inspekcija zatvorila Veliki pogon zbog buke 2012. godine

Brzu smrt rocka su i tada predviđali glazbeni novinari u Velikoj Britaniji slavivši DJ-e kao nove rock zvijezde. Koincidencije radi u Zagrebu je tada splasnuo val tzv. Fiju Briju generacije koji je svoj vrhunac imao sredinom devedesetih. Činilo se da više nitko ne može ući u društvo već prije ustoličenih koncertnih veličina koje su činili Let 3, Hladno pivo, Pipsi, Urban, Majke i KUD Idijoti. ‘Bazen se bio ispraznio’, a novim imenima suzio se prostor koncertnog djelovanja. U jednom trenutku se činilo da jedino KSET drži program konstantnih živih nastupa, dok su sporadično tu ‘krvnu sliku’ popravljali PAUK, GSK Jabuka, Attack i Močvara (na staroj adresi u Runjaninovoj). Dakle, domaći rock je (opet) bio u banani. O tadašnoj društveno-političkoj situaciji je možda bolje i ne govoriti u ovom kontekstu obzirom da je to bio period nekog života u limbu, prešutnih ekonomskih polu-sankcija izvana, Tuđmanovog inata svima i potpuno vidljivog HDZ-ovog devastiranja države, koji je posljedično doveo do pobjede oprobene koalicije nekoliko mjeseci kasnije u sam osvit 21. stoljeća.

Otvorenje

Bio sam te prve večeri na otvorenju Tvornice kulture. U toj gužvi koja je preplavila klub. I sjećam se da je oko promocije bio angažiran i pokojni Dražen Vrdoljak, te se nakon tog ludog hypea moglo samo zaključiti da u što god on bio uključen, još od osnivanja Porina, je itekako imalo odjeka i dakako smisla. Možda najvažniji segment bila je promjena u rakursu nečeg što bi se moglo nazvati urbana percepcija. Naime, rock je (tad već minulih devedesetih) zauzimao periferne prostore grada. S Tvornicom kulture je ‘instaliran’ skoro u njegov centar, kao što se veličina i kapacitet tog kluba pokazala kao nužnost za sljedeće veliko kulturno poglavlje ovog grada, a to su u pravom smislu kazano nastupi inozemnih imena koja i vani funkcioniraju u klupskim uvjetima do i oko tisuću posjetitelja.

Cortney Barnett u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Dakle, veća fluidnost recentnih imena i trendova, te praćenje iz prve ruke. Ukratko; konektiranje na pravu live klupsku scenu. Nismo to imali u devedesetima. Ne samo zbog ratnih okolnosti, već i zbog nepostojanja kluba s dovoljno velikim kapacitetom i know how infrastrukturom. Dakako, nije Tvornica to automatski postala čim je otvorena, ali su stvoreni uvjeti za novu klupsku vizuru Zagreba i dakako glazbeno odgajanje jedne posve nove generacije publike.

Da ne bi bilo zabune, nisu otvaranje Tvornice svi dočekali s oduševljenjem. „Daleko od toga da itko u Attacku ima nešto protiv otvaranja “Tvornice”, ali podudaranje naših identiteta može dovesti do nesporazuma, jer koncepcija, vizije i način rada Attacka i “Tvornice” su skoro pa dijametralno različiti. Svakoj iole inteligentnoj osobi jasno je o čemu je riječ: Tvornica kulture, Autonomna tvornica kulture, radnici na flyeru, radnici na newsletteru, radnički savjet, tvornički savjet, buvljak. I sad, ‘ko je tu lud! … Iako smo već spominjali da nemamo pravo na modele, ipak je važno da se razgraniče neke stvari koje određuju Attack, a mogle bi se povezati s “Tvornicom”: nekomercijalnost, besprofitnost, sloboda izražavanja, neelitizam… Darko Putak, producent “Eurokaza” i tvorac komercijalne “Tvornice”, tvrdi da njegov koncept postoji već tri godine, a “Attack se pojavio tek kasnije”, pa on nikako nije mogao ukrasti ime od nas. Iako je Attack vrlo dobro medijski popraćen i već dvije godine radi u Zagrebu, što na ulici, što u svom ili iznajmljenim prostorima, komercijalna “Tvornica” ipak je nazvala svoj projekt slično, ne obazirući se na nas, valjda smatrajući da smo dovoljno marginalni da nas njihov monster može pojesti kad se sjeti. Zašto bi izmišljali nešto novo kad mogu uzeti od drugog. Tvrdi se da mainstream kultura crpi energiju i ideje iz alternativne. Crpi? Hm, da!“ – bila je reakcija iz newslettera #10 iz 1999. iz autonomne udruge Attack naslovljena: „Otvaranje prve hrvatske tvornice kulture – ma, da!“

Noel Gallagher’s High Flying Birds u Tvornici kulture (Foto: Anastazija Vržina/Perun.hr)

Značaj

Bez obzira smatrali je elitističkom, komercijalnom i nepravovjernom, jedno se Tvornici kulture sigurno ne može spočitati svih ovih dvadeset godina postojanja, a to je da niti u jednom trenutku nije postala polivalentna dvorana s nabacanim programom ili bez programa gdje bi se održavali eventi izvan rakursa urbane kulture. Da budem jasniji; u najezdama folkoteka koje periodički zapuhnu ovaj grad, Tvornica nikad nije skliznula u tom smjeru, također nikad nije otvorila vrata ni estradi, za razliku od jednog Lisinskog. Samim time s vremenom je postala prostor povijesnih momenta i kad je u pitanju ‘urbano pleme ovog grada’ i sama kultura.

Ono što nije napomenuto u uvodu, a tiče se navika urbanog plemena iz devedesetih godina prošlog stoljeća, jest to da se u Hrvatskoj nije moglo ići na koncerte rock izvođača s istoka. Migriralo se vikendima na Električni orgazam, Partibrejkerse, Disciplinuu kičme, Ramba Amadeusa i druge slične izvođače u susjednu Sloveniju.

Partibrejkers u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Ključni datum u našoj kulturnoj povijesti je 18. veljače 2000. kada je u misiji „odleđivanja odavno zamrznutih rockerskih pozdrava“ u Tvornici nastupio Rambo Amadeus. Bilo je to prvo gostovanje s one strane. Nakrcana Tvornica do posljednjeg mjesta i prva pozitivna kolizija „naših i njihovih“ na pozornici, obzirom da je taj nastup otvorio vinkovački bend Mlinski kamen. Upravo je pozitivna amplituda tog događaja bilo nešto što se danas smatra službenim otvaranjem granica kad je riječ o hrvatskoj publici i srpskom rokenrolu (iako je bilo nekih gostovanja primjerice u Puli prije toga, ali zna se da dok se ne dogodi Zagreb, dotle nije službeno).

Od jednog drugog koncerta je prošlo nešto više od deset godina. Taj se dogodio 13. srpnja 2009. godine. Naime nakon niza koncerata veterana s nekadašnjie njujorške i detroitske novovalne i punk rock scene koji su dotad nastupali u Tvornici, autor ovih redaka ipak drži da je koncertno gostovanje Patti Smith bila kruna kad je riječ o legendama koje su kročile na zagrebačku pozornicu u Šubićevoj ulici. Koncert koji u mislima odzvanja i dan danas, kao i osjećaj te kipuće ljetne večeri u kojoj je Patti Smith herojski iznijela dvosatni koncert i stvorila jednu od najljepših koncertnih katarzi koje je ovaj grad ikad doživio. Trenutak koji je istog trena postao povijesni.

Johnny Winter u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

No i tu je riječ o ukusima, jer bilo bi nepravedno reći da su manje povijesni momenti bili kad je nastupala blues legenda Johnny Winter ili neobuzdana punk rock ikona John Lydon. Pored gostovanja brojnih rock velikana, Tvornica je posebice u drugom desetljeću svog postojanja i pod novim vodstvom nastojala agilnije ići u korak s recentnim zbivanjima na (svjetskoj) sceni, u smislu da nas ne mora nužno zadesiti sudbina da nam oni bitni dolaze s 10-20 godina zakašnjenja. Imali smo u gradu primjerice Fleet Foxes, Jim Jones Revue i The Dillinger Escape Plan kad smo ih trebali imati i kad su ih imale ostale europske i svjetske metropole. Od domaćih i regionalnih imena, počevši od onih koji su bili aktivni još u 1960-ima, pa do recentnih imena, teško da se može reći da je itko iole značajan zaobišao neki od Pogona Tvornice.

The Dillinger Escape Plan u Tvornici (Foto: Roberto Pavić)

Napuniti Veliki pogon Tvornice u jednakoj mjeri je bio i statement i marker popularnosti. Uvijek smo mi koji smo pohodili te koncerte, ali i brojni ljudi iz kulturnog života to doživljavali kao nešto nedjeljivo. Za sve novodolazeće umjetnike, glazbenike i bendove koncerti u Tvornici su bili aršin za mjerenje popularnosti, jer se ona zahvaljujući Malom i Velikom Pogonu mogla konkretno pratiti i mjeriti, u smislu da je put, tj. scenarij započinjao prvo u Malom pogonu, pa kad bi on postao premali, selio je u pregrađeni Veliki pogon, da bi u finalnoj fazi i te pregrade bile uklonjene pa se čak bukiralo i po par večeri zaredom, ovisno o ‘naletu slave’.

Nastup u Tvornici nikad nije bio u sferi lažnog, onog što bi još nazvali ‘fejk’. Uvijek su tu u igri bile konkretne ulaznice i konkretna publika koja je izdvojila svoje vrijeme i novac za vidjeti i čuti nekog. I to tako traje već godinama, toliko dugo da smo se navikli na to i da je riječ o svjevrsnoj ‘valuti’ na sceni, a uvijek se treba sjetiti da je dug put do takvog statusa i da takvo nešto iziskuje puno rada, ništa tu nije bogom dano.

Goran Bare i Majke u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Tvornica kulture je značajno upisana i na diskografsku kartu ovih prostora i tu bih izdvojio dva bitna koncertna izdanja koja su snimljena na njenoj pozornici. Prvi je „Unplugged“, povratnički album Majki snimljen 12. travnja 2008. godine. Taj koncert bio je lakmus papir za ponovnu aktivaciju jednog od najznačajnijih domaćih bendova iz devedesetih, a atmosfera zabilježena na albumu „Unplugged“ kao i fluidna blues rock izvedba cjelkopunog benda čini ga i dan danas posebnim, a da se ne govori uz to i o unplugged-live segmentu, gdje općenito nema previše takvih albuma u nas.

Drugo bitno izdanje je Vlada Divljan & Ljetno kino[email protected] kulture“ snimljen 5. travnja 2014., nepunih godinu dana prije odlaska nikad prežaljenog Idola. „Odlično ga je otpjevao, znali smo da je bolestan, dan poslije je išao na operaciju, borio se dugo. To ne da se nije primjetilo, nego nas je nosio sve, cijeli bend. Atmosfera na koncertu bila je jedna od ljepših koje sam doživio u karijeri“, rekao je svojevremeno tim povodom Max Juričić iz Ljetnog kina i potpuno je u pravu za zabilježenu atmosferu – koncert za koji ni izvođači ni publika kao da nisu htjeli da se ikad završi.

Ljetno kino i Vlada Divljan

Za kraj o značaju Tvornice kulture, odabrao sam jedan drugi trenutak, u biti onaj koji se tiče opstanka takvog jednog kluba u zakučastoj birokratskoj mašineriji Zagreba i Hrvatske koja počesto nema previše sluha ni za tvornice, ni za kulturu. Dakako riječ je o trenutku (kakvog naravno mora biti u dvadestogodišnjem postojanju na ovim prostorima, jer se čine neminovni i jer nikad ne teku samo med i mlijeko). Dan je bio 18. veljače 2012., a sisačkim surf legendama The Bambi Molesters ukazala se prilika da nastupe u Velikom pogonu zbog velikog interesa publike. „Trebao je to biti najveći samostalni koncet The Bambi Molestersa u metropoli, no večer prije inspekcija je zatvorila Veliki pogon Tvornice kulture i nastup surf rock Siščana se našao pod velikim znakom pitanja. Ulaznica u pretprodaji je već bilo prodano i više od kapaciteta Malog pogona, te je zaustavljena daljnja prodaja, a The Bambi Molestersima je bila namijenjena uloga kolateralne žrtve u toj situaciji“, napisao sam tada u koncertnom izvješću na ovom portalu. Sve dakako pod opravdanjem buke na koju se žale neki obližnji stanari, da bi ubrzo potom slijedila konsolidacija redova velikog broja domaćih koncertnih promotora, glazbenika i novinara u akciji „Bolje zvuk, nego muk“ nakon čega je zabrana rada Velikog pogona povučena svega nekoliko dana prije posljednjeg koncertnog gostovanja Johnnyja Wintera u Zagrebu. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda urbane kulture u drugom desetljeću XXI stoljeća koja nije htjela odstupiti i izgubiti (svoj) prostor. Može se reći da je upravo tih zimskih dana 2012. Tvornica kulture postala institucija na koju se ne može tek tako nasrnuti gledano očima onih koji do urbane kulture drže koliko i za crno pod noktom.

The Bambi Molesters u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Bonus tracks

Po čemu smo najviše pamtili ono prvo desetljeće Tvornice? Po vrućini. Nije baš ni Tvornica uvijek bila fina prema nama, ali je Tvornica ipak s godinama naučila slušati glas naroda. Klima uređaji i ventilacija bili su za staru upravu nerješivo pitanje, a ako poput Štulića u onoj urbanoj legendi niste iz čizme nakon koncerta izlili čašu znoja, računalo se da i niste bili u Tvornici. Tek 2011. nakon prvog preuređenja,  dolaska nove direkcije i nekoliko klima i ventilacijskih uređaja više, otišle su priče o ‘Tvorničkoj sauni’ u ropotarnicu naše urbane prošlosti.

Također bilo je koncertnih večeri kad se nije striktno kao danas pazilo na broj prodanih ulaznica, pa je bilo prekapacitiranih koncerata. Jedan od njih ostao mi je zauvijek u sjećanju – Asian Dub Foundation. Na tom koncertu je bila situacija; gdje si stao, tu si i ostao, a negdje od pola koncerta jedino osvježenje bilo je ako vas je pogodila kap od vlage koja se kondenzirala na čeličnoj konstrukciji iznad vas. Bio je to koncert na kojem su se doslovce zidovi znojili. S posljednjim preuređivanjem, Tvornica je dobila ekstra prostora na kapacitetu, no ipak sam uvjerenja da rekord posjećenosti koji je davno uspostavljen na Asian Dub Foundationu nikad neće biti premašen.

Električni orgazam (Foto: Nino Šolić)

Što se tiče rekorda u konzumaciji na šankovima, neprovjerena legenda kaže da se to dogodilo na jednom koncertu Električnog orgazma i to u Malom pogonu! Rekord u površini mjereno najveće bine ikad postavljene u Tvornici službeno drži, a tko drugi nego, Noel Gallagher. Ono što se činilo koncertnim fijaskom na Šalati, postao je najtopliji klupski doživljaj te sezone i za uvijek namrgođenog Noela koji je i sam priznao da dugo nije tako uživao u prisnosti s publikom.

Rekorderi najvećeg mosh pita u Tvornici su nedvojbeno američki Slayer. Suluda ideja zvana „An Evening With Slayer“ dogodila se 23. lipnja 2013. najavljivana kao ‘mokar san vojske fanova – intiman klupski koncert’. Bilo je definitivno mokro. Možda se nikad više piva nije našlo u zraku u Tvornici, nego te večeri, a prostor je eksplodirao od adrenalina i poganja u svakom dijelu Velikog pogona već s uvodnom „World Painted Blood“. Zasigurno, jedna od najdivnijih koncertnih apokalipsi. Večer u paklu za koju se tražila karta više.

Slayer u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Anegdota dakako ima beskonačno puno, čak je prva postava redakcije ovog portala jedno od rijetkih zajedničkih fotografiranja imala upravo u Tvornici kulture, a i kad se pogleda naša arhiva, valjda pola koncertnih reporta otpada na one iz Tvornice – a oduvijek smo bili izbirljivci.

U neku ruku možda upravo ta količina tekstova najviše govori o utjecaju Tvornice na ono što držimo bitnim kulturnim događanjima u Zagrebu. Stoga, Tvornici samo možemo čestitati 20. rođendan i zaželjeti još okruglih uspješnih godišnjica u budućnosti.

Ravno do dna ekipa na koncertu Goribora 2012. u Tvornici kulture

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X