Kad jedna trula jabuka pokvari cijelu gajbu…

Vještice su se ukazale u Močvari, u za njih uobičajenom dijelu godine, a ukupna impresija nije bila pozitivna.

Vještice u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Vještice su jedna od prvih super-grupa na ovim prostorima. Krajem osamdesetih oformili su je Srđan Sacher, Boris Leiner i Mladen Juričić (Max Wilson) sve odreda realizirani glazbenici koji su svirali u najvažnijim zagrebačkim bendovima iz novovalnog razdoblja – Haustoru, Azri i Filmu. Glavna kreativna snaga bio je Sacher, što je usmjerilo zvuk grupe u etno vode. Prvi, impresivni album „Totalno drukčiji od drugih„ su objavili 1989., a drugi vrlo dobar „Bez tišine“ izašao je 1991. godine, nažalost neposredno prije rata, zbog čega je ostao nedovoljno zamijećen. Treći studijski album „Kradljivci srca“ koji je objavljen 1996. godine su snimili samo Leiner i Juričić, ali je Sacher ipak bio prisutan kao autor polovice materijala, dok su drugi dio sačinjavale prerade međimurskih narodnih pjesama. Nakon toga je bend ostao koncertno aktivan u postavi sa zadnjeg albuma, da bi se nakon nekoliko godina Sacher vratio, a Juričić otišao. U toj postavi uz razne gostujuće glazbenike još i danas povremeno nastupaju pa su se tako jučer našli u Močvari.

Na početku koncerta je Sacher recitirao poeziju iz svoje zbirke „Kargo kult“, uz glazbenu pratnju za koju su osim Leinera na bubnjevima, bili zaduženi Kristijan Nimaj Hašiš na istočnjačkim udaraljkama, Miljan Bakić na gitari i Igor Barić na violini. Malo sam se bojao tog dijela programa, ali ispalo je vrlo simpatično, jer su instrumentalne improvizacije dobro sjele na Sacherovo megafonsko mitraljiranje svojih pjesama.

Nakon nekoliko slijedova poezije krenula je svirka. Repertoar je bio uglavnom očekivan – red autorskih: „Da li su to bili topovi ili lupa moga srca“, „THC“, „Nema mjesta suzama“, „666“, „Reci mi“, „Zlato“, „Bez tišine“, „Plešući s duhovima“, „Totalno drukčiji od drugih“, …, malo prerada međimursko-zagorskih: „Klinček stoji pod oblokom“, „Ljubav se ne trži“… i malo Haustora: „Neobičan dan“ i „Djevojke u ljetnim haljinama volim“. Bila je tu i jedna južnoamerička stvar, čisto da se naglasi kako je Sacher jedan dio života proveo u tom dijelu svijeta. Na bisu su posve neočekivano izveli svoju verziju pjesme „John Wayne was a Nazi“ od Millions Of Dead Cops.

Sacher ima karizmu i to se snažno osjeti – uživljeno je pjevao i svirao bas gitaru. Leiner je uglavnom bio na visokoj razini. Njegovo iskustvo i znanje su neupitni i kada ga podredi momčadi, onda je to prava milina za uši. Međutim, ima momenata i pjesama u kojima jednostavno previše toga želi odsvirati. Ponekad kao da mu nedostaje elementarnog poštovanja i osjećaja prema pjesmi koju izvodi. Najviše me to zasmetalo u preradama, s naglaskom na „Neobičan dan i „Djevojke u ljetnim haljinama volim“. Što se tiče Miljana Bakića na gitari, više je toga utjecalo na to što sam ostao neugodno iznenađen. Nije stvar u tome da je on loše svirao ono što je bilo zamišljeno, već je najveći problem bio nedostatak prepoznatljive „vještičje“ gitare. A kada se još zamijeni s distorziranom gitarom koja je imala potpuno neprilagođen zvuk i kada se način sviranja nikako ne uklapa u njihovu zvučnu sliku i kada ti se čini kao da jedino taj instrument tu ne nikako ne paše, kao da je dio nekog drugog svemira – onda to nikako nije dobro. Osim toga što mi je bilo uskraćeno uživanje u inače odličnim pjesmama, zapitao sam se kako je moguće da se upotreba gitare na takav način Leineru i Sacheru sviđa?!?

Čini se da to većini publike ipak nije pretjerano smetalo, jer se fino pjevalo i plesalo, iako je posjeta bila prilično skromna, možda najviše 150 posjetitelja.

Nekoliko sastojaka je jučer vrijedilo, a samo jedan nije i taj je nažalost presudno utjecao na ukupni dojam. Zbog toga izvještaj nažalost moram zaključiti sa slijedećim stihom, koji savršeno ocrtava ono čemu smo nazočili: „Jer jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka“.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X