Kamasi Washington ‘Heaven and Earth’ – hosana još jednom Spasitelju

Svojim novim, dva i pol sata dugačkim albumom ‘Heaven and Earth’, saksofonist Kamasi Washington istovremeno odaje počast jazz tradiciji iz koje je potekao i mijenja je dodavanjem elemenata modernoga popa koji je čine pristupačnom slušateljstvu 2018. godine, a koje ne mora nužno biti intimno upoznato s istom.

  • 25
    Shares
Kamasi Washington “Heaven and Earth”

Danas bez susprezanja možemo ustvrditi kako se američki tenor saksofonist Kamasi Washington prometnuo u vodeće ime novoga jazza u svijetu, a čini se kako tu etiketu spasitelja prisvaja i na naslovnici svog novog albuma “Heaven and Eart” koja ga prikazuje kako u halji korača površinom vode. Hosana! Kamasi je do tog statusa djelomično došao i napustivši okvire tradicionalnog pristupa jazzu svirajući na hvaljenom postignuću Kendricka Lamara “To Pimp a Butterfly”, te izdajući svoj prvi album na etiketi Flying Lotusa, Brainfeeder, ali ponajviše svojim specifičnim zvukom koji kombinira duhovni pristup iz tradicije Johna Coltranea s elementima modernoga popa i referencama na popularnu kulturu minulih desetljeća.

Washington to sve čini na grandioznoj skali, pa se tako njegov prvijenac primjereno nazvan “The Epic” protezao kroz čak tri diska, a njegov je lanjski EP “Harmony of Difference” također prebacivao minimalnu duljinu trajanja onoga što se može s pravom proglasiti i dugosvirajućim izdanjem. U istom stilu sada nastavlja i sa svojim drugim službenim albumom na “samo” dva diska i šesnaest pjesama ukupnog trajanja od gotovo dva i pol sata.

Posvećeno upijanje tolikog obujma glazbe naravno iziskuje određenu žrtvu po pitanju vremena i slušateljske koncentracije, ali to je od samog početka jedna od premisa u jednadžbi Washingtonovoga izričaja. No, sama glazba u pitanju iznenađujuće je pitka, što uvelike olakšava dugotrajne susrete s “Heaven and Earth”. Koncept same ploče izrazito je jednostavan. Polovica “Earth” predstavlja vanjski svijet u kojemu živimo, dok je “Heaven” slika unutarnjeg osjećaja svijeta, odnosno riječ je o prastaroj razdiobi na svjetovno i duhovno postojanje.

“Earth” tako počinje najavnim singlom “Fists of Fury”. Riječ je o obradi teme iz istoimenog filma Brucea Leeja, što jasno pokazuje Kamasijevu volju za igranjem s popkulturnim tropama kičaste camp estetike iz sedamdesetih, što će dodatno kroz album podebljati prožimanjem zvukova koji nas mogu podsjetiti na glazbu iz spaghetti vesterna ili akcijskih celuloidnih proizvoda iz tog razdoblja. Sve navedeno se može usporediti i s onim što na našoj sceni podjednako vješto i s usjehom kod kritike i publike radi Toni Starešinić sa svojim bendom Chui.

No, “Fists of Fury” donosi i dodatnu dimenziju cijelom utisku, budući da se tekst pjesme o indigniranom narodu koji se više ne želi smatrati žrtvom i očekivati pravdu, već za nju izboriti doslovno vlastitim šakama, itekako se može tumačiti kao komentar na političku svijest Amerike danas, bilo kroz prizmu pokreta Black Lives Matter ili upravo aktualnu krizu na granici koja je šokirala svijet posljednjih tjedana.

Cijela dva i po sata trajanja “Heaven and Earth” Kamasi istovremeno odaje počast jazz tradiciji iz koje je potekao i mijenja je dodavanjem elemenata modernoga popa koji je čine pristupačnom slušateljstvu 2018. godine, a koje ne mora nužno biti intimno upoznato s istom. Jedan od takvih upečatljivijih elemenata je dodavanje vocodera na vokale u pjesmi “Vi Lua Vi Sol”, efekta koji je izrazito ukopan u ovom vremenu, pa je pitanje kako će primjerice upravo ti elementi ostarjeti i kako će zvučati ako kojim slučajem budućnost ne bude milostiva prema tom specifičnom zvuku, pa padne u zaborav. Kako bilo, “Heaven and Earth” ostat će putokazom smjera u kojemu je jazz danas pokušao zagrabiti, a takvi koraci u širi spektar srednje struje su vrlo rijetki i stoga svakako hvalevrijedni.

Ocjena: 9/10

(Young Turks Recordings, 2018.)

  • 25
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh