Posrao je John Lydon i veće stvari, a kamo li da neće jedan glazbeni mikrokozmos o kojem mu ništa ne ovisi. S druge strane Porin je ‘priznao’ punk i shvatio da se za to obično dobiva ćuška, a ne ‘hvala’.
Steve Jones: You dirty sod. You dirty old man.
Bill Grundy: Well keep going, chief, keep going. Go on. You’ve got another five seconds. Say something outrageous.
Steve Jones: You dirty bastard.
Bill Grundy: Go on, again.
Steve Jones: You dirty fucker.
Bill Grundy: What a clever boy.
Steve Jones: What a fucking rotter.
Nakon ove kratke konverzacije punk se proširio Britanijom. Bilo je to 1. prosinca 1976. godine kad je Bill Grundy, tvrdokorna novinarsta kvrga, nesvjesna tadašnjeg trenutka vremena i prostora, u svoju emisiju na Thames televiziji pozvao grupu Sex Pistols ne bi li se sprdao s njom, kao predstavnicima nove buntovne generacije, koju je uistinu smatrao smećem. No nije ih pozvao namjerno. Sex Pistols su došli u studio u posljednjem trenutku kao zamjena jer je prvotno planirano gostovanje grupe Queen bilo otkazano. Grundy se pokušao ‘uklopiti’ u mladu rebeliju u svom studiju već na početku priznavši da je pijan. No ono što nije očekivao bilo je da će netko od gosiju u eteru britanske televizije početi psovati, što se do tad nije nikad dogodilo. Prvo je Steve Jones na Grundyjevo pitanje o predujmu od diskografske kuće ispalio da je ‘već jebeno potrošena’, da bi potom Johnny Rotten na Grundyjevo nagovaranje izgovorio: „Sranje“. Do otvorenog vrijeđanja Grundyja od strane Jonesa je došlo nakon što je Siouxsie Sioux (koja je pokrenula bend Siouxsie and The Banshees) izjavila voditelju da ga je oduvijek htjela upoznati, na što joj je on odgovorio da to može učiniti nakon showa.
Povijest rocka je nakon toga krenula u jednom sasvim neočekivanom smjeru.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=p25SdQEnhHI[/youtube]
37 godina kasnije isti taj Johnny ‘sranje’ Rotten, danas John Lydon, je došao po prvi put u jednu Hrvatsku održati koncert sa svojim bendom PIL, ali dan prije toga mu se svečano uručuje Porin za životno djelo u hotelu. Niti je znao gdje je došao, niti je znao za nagradu, niti ga je za to boljela ona stvar, na isti onaj način kao kad je na posljednjem koncertu Pistolsa u San Franciscu krajem sedamdesetih sjeo na pozornicu i izjavio kako mu je dosadno, da bi u devedesetima zajedno sa starim društvom krenuo na turneju zbog ‘prljave zarade’.
Stoga se dalo naslutit da će cijela priča oko dodjele Porina imati „Grundy element“ u sebi. I imala je. Posrao je on i veće stvari, a kamo li da neće jedan glazbeni mikrokozmos o kojem mu ništa ne ovisi. S druge strane Porin je ‘priznao’ punk i shvatio da se za to obično dobiva ćuška, a ne „hvala“. Ćuška je došla od istog onog lika koji je prije 37 godina prvi jasno i glasno opsovao u do tada pristojnom britanskom eteru. Uručenu statuu je između gutljaja piva nazvao nadgrobnim spomenikom i pitao jel’ je može prodati na eBayu.
Tim zajebantskim stavom usred, obično uštogljenog, protokolarnog rituala je kao jedan stranac možda najjasnije uputio pitanje opravdanosti uplitanja stranih imena u diskografsku nagradu jedne male zemlje, koja bi se, kako je to dobro Edo Maajka ustanovio, trebala održavati jednom u 2-3 godine kako bi bar sve kategorije bile popunjene s glazbenicima koji u njih i spadaju.
Baš po pitanju Lydona, PIL-a i Sex Pistolsa ne može se zaključiti drugo do li kako je ta statua trebala imati ulogu nekog kolektivnog buđenja onog osjećaja olakšanja nakon ispovijedi. Kad deset ‘Zdravo Marijo’ isplahne gomilu propusta iz prošlosti. A propusta po pitanju Lydona je bilo na pretek. Dapače, teško se sjetiti zgoditaka uopće. Posebice u diskografskom smislu.
Može se krenuti redom. Prva se tiče albuma Sex Pistolsa „Never Mind The Bollocks“ iz 1977. godina. Taj album se nikad nije pojavio u redovnoj distribuciji nosača zvuka u bivšoj Jugoslaviji. Neslužbeno razlog je bio čisto političkog karaktera, a taj je da je navodno samo britansko veleposlanstvo tada urgiralo kod tadašnjeg vlasnika licence da takav jedan album koji je sramota za Ujedinjeno kraljevstvo i na kojem su pjesme koje pozivaju na anarhiju i blate ugled kraljice ne bi bilo dobro masovno pustiti u prodaju u najotvorenijoj od svih socijalističkih zemalja. Službeni razlog: Veljko Despot je kao urednik tadašnjeg Jugotona odlučio da ta po njegovim riječima ‘izvrsna ploča’ kod nas ne ugleda svjetlo dana iz istih razloga. To je naravno oksimoron, jer tko inače ima praksu ne objavljivati izvrsne ploče? Gdje je pankerski ‘fuck off’ stav bio tada?
„Never Mind The Bollocks“ se pojavio kasnije, ali prekasno. Je li tada Lydon tj. Rotten bio značajan za našu diskografiju? Očigledno ne. Što se tiče albuma Public Image Limiteda, cijelu mladost tijekom osamdesetih sam proveo u glazbenim dućanima u Bogovićevoj ili na buvljacima ploča vikendom u istoj ulici koja tada nije bila birtijaška promenada. Ne sjećam se da sam PIL ikada vidio u dućanima PGP RTB-a ili Jugotona. Jedini izbor bio je na buvljaku iskrcati solidnu sumu love za neko ‘originalno’ izdanje koje je bilo daleko skuplje od albuma domaćih diskografa. A zbog posjedovanja takvog ‘originala’ bi pankersko društvo s Mažuranca koje je sve slušalo na presnimljenim kazetama s vritnjakom otpravilo svakog svog ‘člana’ zbog snobizma. Htio bih da me se slobodno demantira ako nisam u pravu.
I sad nakon serije ‘naših’ (ili desetljeća, kako vam drago) vritnjaka Lydonu i prvog posjeta u skoro četrdeset godina njegove karijere (kakva god da jest) mi mu trčimo predati nacionalnu diskografsku nagradu za životno djelo. Jel’ to kamena ispričnica, ili što li već? Da smo mu bar uručili neku zlatnu, srebrnu ili, nedajbože, platinastu ploču još bi bilo i razumljivo, ali avaj, kad takva ne postoji.
Propustili smo punk. I to je činjenica. Jer da imamo imalo pankerske lucidnosti možda bi nam se bolje posložile kockice kako ona izgleda u stvarnosti. Onda bi primjerice imali muda odnijeti pankerski kipić za životna postignuća u ruski zatvor jednoj Nadeždi Tolokonjikovoj i njenom bendu Pussy Riot. Imali ili nemali Pussy Riot album, za naše prilike izgleda nije ni važno, jer nije ih imao ni John Lydon na ovim prostorima. Ovako, pripušteni smo u neki pankerski ‘Hole of Fame’ (a ne ‘Hall’), dok nam je ostarjeli kum punka usputno lupio dvije-tri za uho i rekao: „prolazi!“, sretni što ‘tombstone’ s dvije konjske glave nije razbio o pod. Možda on već stoljećima nije panker, ali to nimalo ne mijenja osjećaj da smo jučer svi bili Bill Grundy.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
