Fight club (lucky) 13: Rvacki punk (ni)je mrtav

Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR. Ima 2195 friendova na Facebooku. Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige. Ima 2125 friendova na Facebooku.

Branko Bogunović Piff i Anđelo Jurkas

INTRO:

1, 2, 3, 4…

PRVA RUNDA:

Jurkas: Kažu mediji najavljujući obljetnički koncert Hladnog Piva na Šalati, najstariji hrvatski punk band, dvadeset i pet godina trajanja, nešto manje kajanja, this-that, bla, bla. Pa prate ih po stažu skoro jednaki Overflow (23 godine). A izabrat će i mlade nade punk estrade i tako dalje. Čovjek čita, čovjek ne vjeruje. Gdje je “p” od punka u tim kontekstima. Nikad, ali ni nakon “Džinovskog” nisam nisam ubrao na koju bi to foru i što trebalo osim bunta (stava) i brzine biti punkersko u Hladnog Piva isto kao što nisam shvaćao što to osim energije i brzine Overflow radi punk bendom. Sve je to samo rock and roll, “…and I like it…” dodao bi Jagger. Nema u Rvata punka kao što ga nikad nije bilo. I Termiti, i Parafi su bili rock and roll bendovi s fuck you stavom. Zapravo punk ni ne postoji, niti je ikad postojao. To je neka prikačenica od strane medija koji kite nemaju pojma o čemu pišu, ali pročitali su kod kolega neku etiketu pa je onda samo ponavljaju i izlizuju preko milog i predragog. Još kad su u MTV post grunge eri i eksplodiranju grunuli Green Day (koji su nota bene u Beogradu jedva skupili jebenih 10.000 ljudi, haaa, jebote punkeri s Coca Colom) i Offspring, Rancid i slični pajaci, pogotovo mi niš’ više nije bilo jasno na koju mrtvu foru itko može to kreveljenje zvati punkom. Ali onda se sjetim ovog jopca Zmazanog Ivice koji uskoro s PIL-om u Tvornicu dolazi i odma se sve iskristalizira. Punk je prevara. Od A do Ž. Punk su irokeze u bojama, izbrijavanje, alkohol i ziherice. Kod onih časnih iznimaka koje potvrđuju pravilo, punk je stav. Čitaj: The Clash i slične struje agitprop bendova. Sve što im je Malcom McLaren zapakirao u onom svom “Sex” shopu. A u Rvackoj nema ‘zvaranih. Nemreš ‘zvarat varalice. Oksimoron, jebote. Još dok se ova nova pokoljenja znana kao Kino Klub (genijalan bend – pioniri, inaugurirali subžanr estradne pop punk na rvacki teritorij, onaj estradni striček Fayo im napiše pjesme za album, osvojili Porin za naj novog izvođača, pa se raspali zbog uspjeha silnog) ili Ignor čiji pevac onako do kraja skida Billie Joe Armstronga kako ima tikove i klima glavom iz “Basket Casea”, ali puno oj ojkaju na refrenima i sve im ide na kurac, ali da bi se vrtjeli na HTV-u super se sjete pa to skrate na “Rac” i paze “za nju” i totalno su kul, sve mi je odmah jasno zašto svi mladi žele biti poput njih i rigati u parku i imati moderno obješene hlače i neke trendy tenisice. Jedini punk ispada spavanje s Frankom Batelić onog modernog pjevača Kino Kluba. Za to mu respekt full tilt.

Piff: 1977.  sam pobjegao iz kasarne i kren’o na koncert kod Hajdučke česme u očekivanju Rock & Rolla, kad ono oko mene nekakve spodobe sa lancima irokezama, koža, ziherice i ostali artefakti. Kad sam čuo glazbeni dio tog cirkusa, pitao sam se zar će to neartikulirano smeće zamjeniti moje Zeppeline, Gallaghere i Freeovce. Do danas nisam promjenio mišljenje o tim cirkusantima sa stavom bez pokrića. Prošvercali su se u povijest rocka istom brzinom kojom su nestali sa scene. Ostali su samo karikaturalni ispljuvci tipa Billyja Idola i inih. Kao što je internet omogućio svakoj spodobi sa viškom ambicija i manjkom talenta da predstavi svijetu svoje glazbene i likovne brljotine, istu ulogu je imao i punk, deračina bez stila i zanata. Tu navijačko/pivsku glazbenu zbrku prezirao sam na isti način na koji su oni prezirali moje, za njih nedostižne, rock heroje. Sad smo se zbljuvali po punku, ‘ajmo dalje. Odmah da riješimo, sin od starog frenda svira (pjeva u Ignore), njih mi ne diraj. Oduševile su me te razuzdane pjesme, totalno su neinhibirani, drčni i bezobrazni, naravno da su željni šireg prepoznavanja sve se kad-tad kanalizira u bezopasni hedonizam. Dečki imaju gruv, ne raspadaju se kao većina punkera, zvuče mi kao Blink 182, sve najbolje, to se zove rock nepotizam, a za ove ostale domaće punkere me boli uvo k’o i njih za mene.

DRUGA RUNDA:

Jurkas: Amen. Billyja Idola nazvati punkerom mogu samo Tony Cetinski, Sandi Cenov, Ivan Zak i slični rokeri u duši. A Ignor i slični domatji mladci su nomen est omen spika. Ignorirati. Zasad. Dok ne odsviraju nešto što nije Blink nalik. Mogu oni biti drčni kolko god ‘oće ako im je domet biti “subverzivni”. I super, mladost opravdava glupost i bilo bi tužno da nemaju energije, ali ako je to što se ne raspadaju neki catch ne vidim, niti čujem zašto bi bili vrijedni pažnje. Radije bi pazio kako će punker Thompson nakrcati Poljud i kakvu će poruku poslati. I meni pun KUKUKUKUrac friendova svira amo tamo,  još smo prebalavi da bi imali sinove, ali imamo mlađu braću i sisterice, pa ako i dođe do tih nekih kakti prečaca, uglavnom dosad bude trlje-drlje ne baš vrijedno spomena.

Piff: Sam ti rekao da mi Ignor ne diraš. Da imam godina koliko imaju oni rado bih svirao u takvom bandu, a da imam godina koliko imaju HP, Majke, ne bi im se pridruživao ni pod cijenu prisile. Ukratko vjerujem u Sane, Ignore ne tipujem na ostale.

Jurkas: Ne diram ih. Diram ono koje me zanima. Oni ne. A ovaj drugispomenuti cover band… i oni su punk? Namig.

Piff: Nisu, al’ pucaju od talenta. To što im karijera zgleda ko grafikon stanja na svjetskoj burzi ne briše talent najboljeg hrvatskog pjevača Marjanovića. Dalje>>

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X