Kandćija kojeg smo vidjeli sinoć bio je jedan zamišljeniji, skromniji i u svakom pogledu zreliji Kandžija od onoga koji nas je na istoj pozornici dočekao prije godinu dana.
Prošla je cijela godina od Kandžijinog posljednjeg gostovanja u Vintage Industrial Baru, koncerta s kojeg sam također pisao report i naslovio ga “Više u zraku nego na zemlji” nakon što sam se pregledavajući fotogaleriju uvjerio da tu energiju koja je Stjepka Galovića (poznatog i kao Hamdija) pretvorila u čovjeka-skakavca što se opire gravitaciji i odbija uzemljenje. Potajno sam se nadao da će se taj element skakutanja preliti i u sinoćnji nastup, pogotovo što je održan u onom prijestupnom danu koji glavu izmili tek svake četiri godine, jer upravo taj dan braća stranci nazivaju leap day, kao da je upravo namijenjen za poskakivanje.
Ipak, onaj koji nas je dočekao godinu dana nakon tog lanjskog postvalentinovskog atletskog mitinga bio je jedan drugačiji Kandžija. Jedan zamišljeniji, skromniji i u svakom pogledu zreliji Kandžija. Kandžija koji se iskreno obraća publici objašnjavajući kako je u mladosti pažnju želio dobiti, a sad je želi samo dati. Kandžija koji još uvijek doduše malo krindža kad svoj bend naziva “vojskom ljubavi”, ali to doista misli. Kandžija koji je spreman na nove glazbene putove koji će ga sigurno odvesti izvan granica zone ugode, ali koja ga zove da je slijedi gdje god ga odvela, pa makar to bilo i u našu najveću koncertnu dvoranu. “Vidimo se u Lisinskom,” poručio je tek napola u šali.
Moram priznati da nisam oduvijek bio vatreni fan Kandžije, premda sam uvijek volio čuti njegove nove pjesme, nasmijati im se i zaboraviti ih. Kako bi se reklo u religijskom žargonu, “svjetlost sam ugledao” tek na EP-ju “Dvojezična ploča” koju je Stjepko snimio u suradnji sa srpskim kolegom Bvanom 2014. godine kao Bvandžija, i stoga mi je bilo izrazito drago kad sam vidio da će se ovaj dvojac ponovno ujediniti na koncertu u Vintageu. Bvana je sa sobom poveo i svoje Džezere iz Lagune i mora se priznati da im ime nije zajebancija. Oni su ozbiljna postava s bubnjem, gitarom i sjajnim klavijaturistom te cijelom puhačkom sekcijom (trombon, saks i truba) koja daje fantastičnu teksturu podlozi preko koje šef Bvana ispaljuje svoje nazubljene versove i svakako su jedan od upečatljivijih hip hop sastava koje smo imali priliku recentno upratiti.
Ali titula kraljeva ostaje obranjena, jer je Kandžijin bend, prethodno poznat kao Gole žene (a ubuduće možda kao Vojska ljubavi) još jednom pokazao kako izgleda potpuna dominacija najrazličitijim žanrovima u kojemu predvodnik čopora Matej Huljev klizeći stvari crossover između hard rocka i disca, reaggea i popa i svih drugih zamislivih kombinacija. Upravo će zato biti zanimljivo pratiti kuda će taj isti bend dovesti svog predvodnika u sljedećem poglavlju njegove karijere, na novom albumu koji se dosad već čeka od prethodne prijestupne godine, to jest samog kraja one koja joj je prethodila.
Sinoćnji koncert zamišljen je poput švedskog stola na kojemu je ponuđena svakojaka trpeza, no oni komadi koji su nam zagolicali maštu bili su djelići novog materijala koji smo mogli okusiti u prvim predstavljanjima javnosti. Jednim takvim je koncert otvoren, ali nije bio jedini. Koliko se naslutiti dade, Kandžija se planira odmaknuti od svojih zaštitnih znakova, urnebesnog humora i rafalnog repanja, u korist pjevnijeg popa s više od natruha funk i soul glazbe u mješavini koja me uvelike podsjetila na zvučne pejsaže još uvijek aktualnog albuma “Apocalypstic” Ivana Grobenskog. Kao što rekosmo, bend mu posao znade, a on sam je autor koji je dorastao zadatku, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se svi skupa snaći u ovim drugačijim vodama.
Naravno da su bili prisutni i svi stari hitovi iz arsenala, od drevne “Jelene” i “Bicikla”, preko vječnih bombi s jedne od najvećih hip hop riznica ovih prostora, ploče “Nema labavo”, do pet godina starih, a još uvijek najnovijih brojeva s “Plafona”. Ako je nedostrajalo skakanja, za to je možda kriva monitorska slušalica koja je Stjepku konstantno stvarala probleme sve dok je konačno nije odlučio potpuno odbaciti. I naravno, dogodio se i dugo očekivani reunion Bvandžije u izvedbi himne novog bratstva i jedinstva, “Univerzalno (s)laganje” koja je pokazala da se barem na pozornicama koje dijele Srbi i Hrvati sasvim dobro slažu.
Ova anualna pojavljivanja Kandžije u doba iščekivanja novog materijala pokazuju da je publika itekako željna druženja sa Stjepkom i njegovim bendom, pa je tako Vintage još jednom bio dupkom pun. Kad sijevne nova ploča, očekuje se da bi mogli biti puni i veći klubovi. Možda i dvorane. “Vidimo se u Lisinskom?” Zašto ne.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
