Kandžija ‘Plafon’ – nema labavo

Pred sam kraj godine Kandžija se oglasio novim albumom naziva ‘Plafon’, gotovo identično kao što je to učinio krajem 2015. s albumom ‘Nema labavo’.

Kandžija ‘Plafon’

U međuvremenu je prošle godine Kandžija objavio „Beton“ kao svojevrsnu back to the roots off priču bez pratećeg benda Gole žene, ali je taj album nekako prošao neprimijećen u nekom širem okviru. Čak ga je i sam Kandžija promovirao u klupskoj old school maniri, tj. MC + DJ postavi. Dakle, „Beton“ se nije mogao doživjeti na raznim festivalskim pozornicama. Može se reći da je Kandžija naviknuo sve na nastupe s bendom, a nema „Nema labavo“ je bilo dosad najuspješnije poglavlje u njegovoj karijeri, i u izvođačkom i kreativnom pogledu.

Svjestan je i on toga, te je skockao „Plafon“ kao pravog punokrvnog nasljednika. Gole žene nisu ovog puta navedene na naslovnici, kao što je bilo na „Nema labavo“, no taj bend se itekako čuje na albumu, ali ima i većih promjena. Pokazalo se da prethodni „Beton“ objavljen izvan okrilja Universal Musica nije iznimka, već novo činjenično stanje u diskografskom smislu. Osječki reper i ovog puta ide sam, bez diskografa iza sebe, tako da što i kako je puklo s Universalom se može samo nagađati.

Činjenica jest da je tek s objavom Kandžijinog albuma „Nema labavo“ hrvatski Universal Music jače skrenuo pažnju na sebe da je u igri i kao domaći izdavač, a ne samo kao ispostava licencnih izdanja. U tom smislu, ta plodna suradnja je imala i važan odjek u segmentu, uvjetno kazano; izravne nematerijalne vrijednosti. Obzirom da je „Plafon“ produkcijski još raskošniji uradak od „Nema labavo“, Kandžija nikako ne odaje sliku da je on sad tu na nekom gubitku, dok je u promotivnom smislu krenuo silovito iz svih oružja; ‘ubio’ je s dva urnebesna singla i video spota, na jesen prvo sa „Seljak“, a po izlasku albuma s „Državnom sisom“, digao cijeli album na sve streaming servise i na Youtubeu singlovski ‘razrezan’ kroz lyrics videa. Već prvi dan po objavio ugrabio je trending, a potom s razmakom od sedam dana, tj. od prošlog tjedna, ima i fizičko izdanje, pa tko voli CD, dobit će ga, a na koncu i ovog puta je zagrebačka promocija istog tog ‘tvrdog’ izdanja bila gotovo identična kao i 2015. s albumom „Nema labavo“.

Dakle, nema labavo, gospon “Osjekanović” u tom poslovnom segmentu pokazuje da je daleko od tamo nekog seljaka u Zagrebu za kojeg se tako razuzdano izdaje u pjesmi, jer ako sve pobrojano nije lekcija iz diskografije, onda ne znam što jest. Mnogi su objavljivali sami, ali uvijek je to bilo u znaku: čeka se ovo, čeka se ono, joj nisu još stigli itd. Kandžija je zgruvao hype u sedam dana onako kako neki koji se profesionalno tim bave već desetljećima ne mogu i ne znaju.

Prije sedam dana nismo znali ni da je živ, a danas iskače iz paštete k’o „Vilibor i Sinčić i advent“ i to sa albumom koji je toliko recentno ukopan u ovaj adventsko-predizborni krkljanc da čak ima i stih u koje izgovara da ako Škoro postane predsjednik, da je onda on (Kandžija) Beyonce. Dakle, ima i pjesmu za podjebavanje u predizbornoj šutnji. U tom smisli album „Plafon“ je uistinu plafon. Kandžije Osjekanovića može, dakle, predavati diskografiju, a ima i poglavlje za memoare: „Kako sam krenuo oteti advent i predsjedničke izbore’.

PR i marketing su samo jedna strana medalje, a sad ona druga, u kojoj se vidi da je u lijepom omotu i lijepa čokolada. U biti, ‘ajmo još malo o omotu. Naslovnica albuma je genijalna. Jednostavnom promjenom percepcije ponuđeno je kompletno objašnjenje ove naše realnosti okrenute naglavce u svakom pogledu, ovog našeg društvenog cirkusa, ali i cirkusa na sceni gdje razne dvoranske evente pune ‘rokeri’ koji sviraju narodnjake, a, eto, s druge strane jedan reper poput šamarčina udara lekcije iz toga kako treba zvučati rock and roll 21. stoljeća. Kandžija je tu i dalje jedinstven; koliko se doima da je njegova lirika neiscrpna i kako može repati doslovce o bilo čemu, uz napomenu da bi i tome udahnuo dušu i smisao, toliko u glazbenom segmentu rastura RATM-om nadahnut rock da vas jednostavno istresa iz gaća famoznim udarima rifova i ritma.

Učini to već s uvodnom „Bambus i kavijar“. Nokautira. Zakucani ste na podu i jasno opisanim činjeničnim stanjem pošemerenih vrijednosti suludog nam društva, ali i rifčinom koja zatamni i zajebantsko igranje namjerno iritantno ugođenim autotuneom. A još, ako ste i iz nekog, uvjetno kazano, rock miljea, nakon što čujete „da će nas braniti Pavel iz benda Ramirez“, onda još uhvatite i sebe da se kretenski smijete uz nešto što bi rado nazvali stihom godine (iako ćete se malo kasnije dvoumiti je li možda ipak bolji verse „Massimo iz benda Vatra“).

Nakon takvog surovog uvoda koji bi se mogao nazvati i ‘Kandžijin slavonski grim’, u puno plesnijem ritmu nekog ljetnog hita vas zapljusne „Državna sisa“ ujedno i moderna ironična himna koja je opjevala uhljebljivanje u državne institucije – jedan od kamena temeljaca hrvatskog Titanica, koji će ujedno biti i balast koji će ga povući na dno.

Da je u pitanju savršeno otvaranje albuma jasno je nakon toga kad dođu malo slabija poglavlja kroz „Magična butra“ i „Bajkerica“ koje idu po nekom ‘krindž rubu’ novouspostavljenih žensko-muških kumunikativnih normi u javnom prostoru 21. stoljeću, no nije poanta u tome, jednostavno jedna „Bajkerica“ udara slabije u odnosu na to kako je nekad udarala „Mali mržnja“. Kandžiji ipak nije toliko lako pjevati o drugima, koliko o sebi (ako bi se tu išla raditi  paralela s Edom Maajkom koji je u tom segmentu ‘o drugima’ možda najjači na ovim prostorima). „Seljak“ dolazi kao potvrda te teze. U njoj Kandžija jednostavno briljira.

Potom opet zakuca sa svojim grimom u narednoj „Moć“, dok s „Nemoguće“ famozno rastrančira fenomen internetskih influencera, da bi se s društvenom površnošću nešto kasnije obračunao u „Rokatiki“. „Kičma“ potom donosi objašnjenje i onim najglupljima o tome koliko je bitno biti originalan. Pjesmu „Previše“ više treba doživjeti kao opuštenu vožnju, intermeco pred finalnu oluju, iako i ona fino podbada u sferu osobnog kukavičluka koji otvara prostor frustracija – dakle onaj tipični hrvatski sindrom: ‘puno bi kukali, a ništa ne bi učinili da se nešto promijeni’.

Finalni triptih je famozan – ljuta kulen-slavonska RATM grimčina a la Kandžija; prvo ćete popit rafale pjesme „Turbo Kvart“, a onda će vas ispaliti žestina jedne „ZAMP“, a kraj koji donosi „Ne brini se ništa“ će vas ostaviti bez riječi.Ustvari „Ne brini se ništa“ je toliko izvanserijska pjesma da kao da ne pripada ovom albumu. Ona se može svrstati u najosobnije pjesme ikad ispjevane i koje pogađaju srž. Kandžija je tu, usuđujem se reći, potpuno ogolio sebe, ali potpuno. Takvi momenti su rijetkost, a ako se i dogode budu zabilježeni u jednoj pjesmi u cijeloj nečijoj karijeri. Ukratko, da je cijeli album „Plafon“ nepodnošljivo loš i da je na njemu „Ne brini se ništa“, bio bi vrijedan objavljivanja. Tu je zabilježen jedan drugi Kandžija, onaj najbolji, onaj koji je duboko posegnuo u svoju bol.

Sama pjesma nudi i objašnjenje motiva i poriva zašto je jedan Stjepko Galović postao i ostao Kandžija, iako se o tome direktno u pjesmi ne priča. Najveća snaga te pjesme je dijalog koji se nikad nije dogodio, a za kojeg jako dobro znamo da se stalno vrti u glavi onoga tko je izgubio roditelja. Monolog u dijaloškim stihovima i dijalog u monološkoj formi. Kandžija je s tom pjesmom ostavio srce utkano u ovaj album. Ujedno i najveći vrhunac u njegovoj karijeri. Ta pjesma jedino može ići na kraj albuma i nigdje drugdje. Tako je i učinjeno.

No, da, „Plafon“ ima nekih ‘gore navedenih balasta’ koji stoje na putu da nadmaši „Nema labavo“, bar po mišljenju autora ove recenzije, ali s druge strane nosi i neke pojedinačne vrhunce koje dosad nije tako vješto znao isporučiti. Nekako, stvar je u nijansama, ili bolje kazano, percepciji. Uvijek nas muči što je iznad plafona.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2019.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X