Pod okriljem dugogodišnjeg programa ‘Začarana Močvara’ iza koje stoji Nina Romić, u četvrtak je održan mali, ali znakovit, festival koji je predstavio pet obećavajućih mladih kantautorskih imena, kako iz Hrvatske, tako i iz nama bliže Regije.
Lea Šprajc, Sir Croissant, Nina Bajsić, Ichabod i Coolio Jack su u ovom trenutku nepoznanica većini publike, no ta percepcija se svakako može promijeniti. Naime, riječ je uglavnom o novopridošlim imenima na kantautorsku scenu – dvadesetogodišnjaci, a neki od njih još uvijek i tinejdžeri – i može se slobodno ustvrditi da je u pitanju druga generacija kantautora nakon što je kantautorski val u ovom desetljeću otvorio vrata kvalitetnim mladim autorima za koje nije do tada postojala niša na ovim našim prostorima.
Druga, nadolazeća, generacija svakako je bitna karika u nastavku te kreativne i plodne priče. Dokaz da kantautorstvo kod nas nije bio kratkotrajni hir jednog vremena, jer ako želimo kvalitetne autore, kantautorstvo, ogoljeno, kakvo u svojoj srži i jest, izuzetno je važna glazbena spona i prostor za kaljenje onih koji tek kreću i nemaju gotovo nikakve produkcijske uvjete, već samo talent i akustičnu gitaru u rukama.
U slučaju Kantautorskog festivala, veliku ulogu odigralo je bogato iskustvo Nine Romić i njen osjećaj za sve probleme s kojima se mladi kantautori susreću. Dakle, nije bila riječ o nizanju kantautora po sistemu jedan po jedan na pozornici Močvare, već su svi oni zajedno kao grupa sjedili na naslonjačima i stolcima, svatko sa svojom gitarom, kao da je u pitanju prijateljsko druženje pred kaminom (a neki kamin bi možda i dobro došao u toj prilici, čisto da se ogriju prsti glazbenika, jer jesenska noć na Savi ipak je malo hladnija nego u drugim dijelovima grada). No uloga kamina figurativno je pripadala solidnom broju okupljene publike koja je u maksimalnoj tišini slušala i potom toplim aplauzima bodrila i nagrađivala za izvedbe. Definitivno je bio razbijen svaki oblik koncertne monotonije, jer je svatko od kantautora naizmjence izvodio po jednu pjesmu, što je bilo dobro za uviđanje stilskih razlika između njih i osebujnosti izvedbe svakog ponaosob.
Njih pet je tako napravilo ‘šest krugova’, odsvirano je čak 30 pjesama, a vrijeme je gotovo proletjelo. Uistinu, jako dobra scenska forma. Mogla bi Nina Romić svakako ponoviti ovakve neobične festivalsko-kantautorske kružoke.
Najveće iznenađenje bio je Igor Božanić aka Sir Croissant, uistinu nevjerojatan talent i potencijal, a tek mu je 17 godina. Sir Croissant kao da je sama definicija kantautorstva – dijalog s vlastitom dušom, vilinskog ugođaja i harmonija glasa koje je pratilo prebiranje žica na gitari. Kad osjetite da to nije naučeno, već je jednostavno u njegovom biću. Izvodio je svoje pjesme na engleskom i materinjem jeziku bez ikakvih vokalnih nezgrapnosti prilikom promjene jezičnog izričaja, s tim da je ono što je otpjevao na svima nama razumljivom jeziku pred kraj izmamilo i krikove oduševljenja uz glasni aplauz, tako da se i on sam plaho i iznenađeno trznuo na takvu reakciju. Sir Croissand u sebi nosi toliko jaki spleen da jednostavno ni sami ne znate kako vam je uspio prodrijeti u dušu. Definitivno ime koje već sada oduševljava osebujnom originalnošću.
Nina Bajsić je pak ono što se kolokvijalno opisuje kao ‘stara duša’. Njena interpretacija i glazba kao da pripadaju ozračju crno-bijelih filmova i pucketavih vinilnih ploča. Neusiljena, sanjiva i s dozom mistične tajanstvenosti u svojoj glazbi. A činilo se da je srodnu glazbenu dušu pronašla i u Ichabodu, mladom karlovačkom kantautoru s kojim je na kraju izvela i duet. Ichabod pak podsjeća na Jakea Bugga iz faze debitantskog albuma, dakle iako jako mlad iz njega dišu neke 1960-te, neki Village… U njegovom izričaju 1970-te još nisu stigle. No taj vremensko-glazbeni vakuum kao da je njegovo prirodno obitavalište i ‘sigurna zone’ iz koje nastupa.
Međimurka Lea Šprajc, ujedno i jedina čiji je izričaj na hrvatskom jeziku, nosi u sebi svoje podneblje, to tradicionalno ruho kroz koje progovara njena glazba. Dunja Knebl i Lidija Bajuk svakako su pronijele tu glazbu, a Lea je ono što bi nazvali pravilno usmjereni podmladak.
Coolio Jack, koji dolazi s otoka Krka, ujedno i najstariji među njima, vješt je interpretator koji naginje k modernoj britanskoj kantautorskoj školi. Siguran je u izvedbi, no nameće se pitanje koliko u tome ima osobnosti, a koliko naučene prilagodljivosti, jer kantautorstvo nije nešto što se lako može uklopiti u svaku prigodu. Tu autor začas po putu izgubi sebe, ako se počne prilagođavati kojekakvim formatima. Coolio Jack je to nekako i dokazao u posljednjem krugu kad je svoju pjesmu pomalo posprdno najavio kao nešto eventualno uklopivo u CMC okvire, i tada je kroz njegovu izvedu progovorila ta prilagodba na format, prilagodba koja pogubno djeluje na autorstvo, jer jedini imperativ koji tu jasno progovara je želja za svidjeti se i onda glazba ulazi u sferu poze. Uglavnom, loše poze. U tom svjetlu, mladi Coolio Jack bi se trebao brzo odlučiti, jer kantautorstvo i CMC kakve znamo nimalo ne idu ruku pod ruku, dapače oni poništavaju jedno drugoga.
U konačnici, Kantautorski festival pokazao se izuzetno zanimljivom formom koju bi „Začarana Močvara“ trebala još koji put ponoviti u budućnosti kad se ukažu prilike i talenti na jednom mjestu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
