Vrti se već duže vrijeme ‘Yeezus’ u mom playeru. Često i na repeat. Brzinske analize posljednjeg albuma Kanye Westa nisu dolazile u obzir već nakon prvog slušanja. Tad je odmah bilo jasno kako se radi o nesvakidašnjem hip hop albumu. No trebalo ga je ‘testirati’ na to koliko može izdržati na duge staze, bar kad su uši ovog recenzenta u pitanju.
Najkraći mogući odgovor je da „Yeezus“ ne može dosaditi i kako je još uvijek iznimno intrigantan i slojevit. Nije to samo zbog toga jer je u pitanju jedan od najsempliranijih općenito i što posjeduje nagle stilske skokove i zaokrete koji se u nekim trenucima čine logičnim poput nasumičnog mijenjanja stanica na radio aparatu, već stoga što je to prvenstveno učinjeno smisleno. Dakle, gomilanje semplova bilo bi samo po sebi kupus svega i svačega da nije logično zatvorena cjelina. I to je ono u čemu se Kanye West pokazao kao majstor, a može se reći i kao pionir u nečemu posve drugačijem.
Vjerojatno će dobar dio repera posegnuti upravo za tom formulom stilskog kaosa, ali će biti pitanje koliko će to biti opravdano izvan konteksta pukog trčanja za novim trendom. Tajna genijalnosti „Yeezusa“ svakako ne leži ni u, za ljubitelje prijašnjeg Westovog izričaja, vulgarnosti izričaja. Vulgarnost je samo jedna od udica za potegnuti onu najširu masu slušatelja koju takve stvari uvijek iznova fasciniraju.
Ono po čemu je „Yeezus“ izniman, jest svojevrsni korijenski kopernikanski obrat u pristupu hip hipu kao stilu. Preciznije rečeno, Kanye West unio je dramaturške elemente u pjesme i time im dao jednu sasvim novu dimenziju. Ovo je prvi hip hop album u kojem ritam podloga i flow nisu glavna pokretač. Više nisu važne samo uvodne teme, recitatorske strofe i refreni, nakon čega se obično sve niže u identičnom loopu, već je uvedena suspenzija i razvijanje priče paralelno s glazbom, zvukovima i efektima.
West je time duboko prodro i u dobro utabanu hip hop koncepciju live nastupa koji su u najvećem dijelu kod mnogih aktera bili rešetanje prvih kitica i prvog refrena u neprekinutom nizu po onom davnašnjem sistemu „Stars on 45“ kompilacija unutar kojih je ritam neprekinut u de facto jednoj pjesmi satkanoj od 20-30 hitova. „Yeezus“ se ne može izvoditi na taj način. To je album koji zahtjeva cjelovite pjesme, jer bilo koje prekidanje i promjena automatski uništavaju katarzu koju donosi drugi dio pjesme. I to bilo koje od njih deset. A opet „Yeezus“ jest hip hop album. West se i u pjesmama odmaknuo od šprance. Da ne bude zabune radio je to i ranije s više ili manje uspjeha, počevši od „808s & Heartbreak“ albuma, ali nikad potpuno temeljito i dekonstrukcijski usmjereno na sve što je do sada napravio, kao što je to slučaj s „Yeezusom“. S tim albumom je spalio sve mostove iza sebe i s vizijom zakoračio u potpuno nepoznati teren rizikujući sve.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=YLx11xq6X7Q[/youtube]
Upravo ta crta ga izdvaja i kao jednog od najznačajnijih umjetnika u svojoj branši. Mogao se bez problema ljuljuškati na lovorikama i do unedogled produžavati svoj zvjezdani status celebrity šprancama kao što je brak s Kim Kardashian, ali on je očigledno satkan od drugačijeg materijala. Kroz „Yeezus“ je progovorilo to njegovo nezadovoljstvo napravljeno svime do sada. Koliko god bili hvaljeni njegovi prethodni albumi, znao je da nema svoje kapitalno djelo. I to mu nije dalo mira dok nije snimio „Yeezus“.
Album je također revolucionaran po minimalističkim, ali nabrijanim elektronskim sekvencama koje su posuđene od ‘rave plemena’, kao što je bila i odlična procjena u producentskom angažiranju Daft Punka u udarnom prvom dijelu albuma.
„On Sight“ tako već s prvim taktovima daje naslutiti kako album vozi u potpuno čudnom smjeru, da bi „Black Skinhead“ zabetonirao priču do te mjere da je se može odmah uvrstiti u klasike. Ona kao da crpi srž onoga što su radili vizonari Gill Scott Hernon i The Last Poets prije nego li je hip hop općenito ugledao svjetlo dana. „Black Skinhead“ je pjesma koja bi mogla imati utjecaj na cijeli jedan novi hip hop pravac među generacijama koje tek dolaze. Ona je ‘statement’ jednog sasvim novog hip hopa, a opet toliko je ugnježđenja u današnjicu da jednostavno prolaze trnci kako je West uspio u njenu uvrnutu hitoidnost sabiti duh vremena.
„I Am a God“ probija novu dimenziju. To je krucijalna pjesma „Yeezusa“ koja snažno udara suprotstavljenim kontrastima. Tekst ima širnu Olimpa, ali hermetični ambijent izvedbe toliko nabija suspenziju da se prodorni krik ludila čini kao jedini mogući rasplet, za čime West i poseže. Pitanje njegove inspiracije također sugerira da jest u pitanju (glazbeni) Bog ili netko tko je noćnu moru zorno prenio na zvučni zapis.
Nakon nje s „New Slaves“ izlazi iz ljudske nutrine prema vanjskom svijetu koji West poput izvanzemaljca promatra i bilježi situacije koje vidi. „Novi robovi“ ujedno je i najvažnija opservacija. I glazbena podloga je takva ‘svemirska’, dok iznenada promjena matrice ulaskom u 60-te godine prošlog stoljeća ne razriješe stvar). Dalje>>