Aktualnim, trećim singlom „Kiss And Goodbye“, ali i koncertnom turnejom, grupa Kasabian promovira svoj uspješni i hvaljeni album „Velociraptor“. Njihov doprinos brit pop glazbi prepoznali su i organizatori Brit Awardsa, uvrstivši ih u kategoriju za najbolju britansku grupu. Hoće li u konkurenciji s također nominiranim grupama: Artic Monkeys, Chase & Status, Coldplay i Elbow pobijediti baš oni, saznat ćemo 21. veljače.
Vrisak na početku pjesme uistinu je neobičan.
Sergio Pizzorno: Imao sam riff i beatove i tada sam pomislio, u vrijeme super tehnologije postoji nešto što zvuči tako moderno poput piskutnja ili vrištanja, poput Yoko Ono. Podsjetilo me na Yoko Ono i Santogold također. Upitate se: „Wow, što je to? Ovo je zastrašujuće, kakva je to buka?
„Goodbye Kiss“ predstavlja potpuno drukčiju stranu Kasabiana?
Sergio Pizzorno: To je prilično tužna…To je ustvari srcedrapajuća pjesma. Radi se o prisjećanju, pozdravlja se sa jednim životom i ide u drugi. Ali da, ako se piše ovakva pjesma, završi tragično. Znam da sam jednostavno takav. Da je bila presentimentalna, ne bih to mogao podnijeti. Mogu podnijeti da je to pjesma o prekidu i da je predivna (smijeh). Ljudi u toj priči moraju pobjeći jedan od drugog i nema sretnog završetka.
Mislite li da da obožavatelji očekuju od vas da preuzimate takve rizike?
Sergio Pizzorno: Moram biti iskren. Da prođemo s takvom pjesmom na albumu na kojem se nalazi i pjesma „Switchblade Smile“ – ako možemo proći s time, to nam daje dozvolu da učinimo što god želimo. Ne mislim da ima previše ljudi kojima je dozvoljeno učiniti to. Kada smo je krenuli izvoditi uživo, pitali smo se „Bože, hoće li to funkcionirati“ . Zato što je kako kažete velika promjena raspoloženja. Na ploči je savršeno, ali uživo…U deset sekundi gledaš u sve, svi klimaju glavom i govore „Ovo je masivno“. Ljudi bi bili u ekstazi u tom trenutku…
Na ovom albumu svira i orkestar?
Sergio Pizzorno: Pet pjesama je s orkestrom. Jedno sam poslijepodne sjeo s Jessom koja je sve pripremila za orkestar. Ja ne znam čitati note, ali ona zna, nevjerojatna je. Tako smo sjeli zajedno uz klavijature, ja sam pjevao ili svirao gitaru, a ona zapisala note. Divna je, ne bih to mogao bez nje. Sve smo napravili za jedno popodne. Bilo je suludo, sljedeći puta ću si dati više vremena. Doduše na puno načina je ovo odlično jer se može čuti da je napravljeno u letu pa je orkestralna izvedba prilično oštra i pankerska.
Ima li u tome i neki homage Enniu Morriconeu?
Sergio Pizzorno: Pa sina sam nazvao po njemu. On je oduvijek imao golem utjecaj na mene. Ja jednostavno volim kad je netko u nečemu toliko dobar da si jednostavno ne možete pomoći, a da vas ne nadahnjuje.
Strastveni ste ljubitelj nogometa?
Sergio Pizzorno: Da. Ja sam navijač Leicester Cityja. Romantičan sam kada je riječ o tome. Ljudi s kojima sam odrastao od šeste godine idu na utakmice i još uvijek idemo na utakmice. To nam je nešto zajedničko. Uz mnogo ludih stvari koje radim, sva mjesta na koja idem i sve stvari koje me zanimaju imamo i City – I to je cool. Mogli bismo pričati o tome zauvijek. Jednostavno volim lokalni klub: Odeš tamo, podržavaš ih…To je ono odakle si, to je tvoja ekipa. Romantičan sam kad dođem do nogometa. Bilo je dosadnih godina s klubom, samo smo željeli imati par funti da možemo kupiti neke pristojne igrače. Sad jesmo i trebamo im dati vremena. Svi su sada nekako ludi. Imamo novac: to je kao „bit će ok“, samo trebaju vremena. Bez žurbe, a ako ne idemo gore, ne idemo gore.
„Dati si vremena“ zvuči zapravo kao vaš stav prema ovom poslu?
Sergio Pizzorno: To je ta tužna stvar koja se događa. Zbog toga ima manje bandova koji se probijaju. Mislim nikad nemaš vremena, ali sad je ludnica. Čini mi se kao da ne možeš ništa razviti. Mislim, moraš se pojaviti sa dobrim prvim albumom, ali kao što smo rekli ranije to nije uvijek najbolji način. Najbolji način je biti bolji nakon svakog albuma.
Razgovarala: Sally Stratton
Priredila i prevela: Željkica Makanec
Saznajte više: Kasabian ‘Velociraptor!’ – koktel zvukova s odgođenim djelovanjem