Kasabian ‘Velociraptor!’ – koktel zvukova s odgođenim djelovanjem

Četvrti studijski album Kasabiana puna je vreća iznenađenja, samo treba dovoljno dugo kopati po njoj.

Kasabian 'Velociraptor!'

Što je zajedničko Oasisu, Streetsu, Badly Drawn Boyu i Kasabianu? Osim što su Britanci, zajedničko im je da ih kritika s Otoka pazi i mazi dok su među tamošnjom publikom neprikosnovene zvijezde i to uglavnom tamo i nigdje više. A čini se da im je to sasvim dovoljno.

No eto maštu nas drugih koji ne živimo tamo zna zagolicati činjenica: Što to Britanci čuju, a mi ne, iako je za objašnjenje možda dovoljno samo sjetiti se jednog starog skeča Letećeg cirkusa Montyja Pythona. U tom skeču koji se bavi ratnim vremenima veliki broj britanskih vojnika smrtno stradava od smijeha, odnosno od znatiželje jer ne mogu odoljeti da ne pročitaju s papira vojnu tajnu, odnosno vic koji ubija od smijeha i koji treba nekako dostaviti u protivničke redove njemačke vojske. To novo moćno oružje mozgova iz tajnih službi proizvedeno je kako bi se poput kuge proširilo među neprijateljima i donijelo pobjedu. Kad vic na kraju biva uspješno posijan protivniku, prvi Nijemac koji ga pročita smrtno ozbiljan zaključi kako vic uopće nije smiješan.

Nekako u toj maniri je proteklo i prvo preslušavanje četvrtog albuma „Velociraptor!“ grupe Kasabian koja je na prošlogodišnjim Brit Awardsima proglašena najboljom britanskom rock grupom. Uglavnom „Velociraptor!“ za koji je sam bend izjavio kako je riječ o najboljem uratku do sada, se nakon prvog slušanja činio kao osrednji brit miš-maš svega i svačega, od rocka 60ih i 70ih do pop elektronike 80ih, te elektronike i britpopa 90ih. Nešto kao ziheraški soundtrack ovih čudnih vremena.

Kako god bilo, trebalo je ponoviti gradivo. U drugom slušanju nazirale su se konture, treće je nudilo nešto više – zaraznost materijala i sve više uočljiv hitoidni potencijal pjesama koje su se naizgled činile kao ništa posebno, a kamo li revolucionarno. I što je najvažnije „Velociraptor!“ je sve više pozivao na slušanje.

Uvodna „Let’s Roll Just Like We Used To“ kao da zaranja u zlatna vremena James Bond soundtracka, ali s izmaknutom slikom, ili bolje rečeno lijenim vokalom Toma Meighana. „Days Are Forgoten“ vozi u smjeru Madchestera uz ‘podršku’ decentnog elektrobeata ispod jednostavnog i efektnog gitarskog rifa, a pjesma se raskošno rascvjeta na himničnom refrenu.

Balada „Goodbye Kiss“ ukrašena je stilskim manirima pop laganice s kraja 60ih, kao da je maznuta s nekog albuma grupa Sweet ili Mott The Hoople, a u koncepciji „Velociraptora!“ čiji uvod je posložen starim oprobanim sistemom: dvije žestoke pjesme, pa treća lagana, pliva kao riba u vodi na neki neobjašnjiv način.

Slična je situacija i s narednom „La Fee Verte“ koja bi se mogla okarakterizirati kao klon Morrisonove opčinjenosti Kurtom Weilom i „Lucy In The Sky With Diamonds“ The Beatlesa (što je i prvi stih pjesme). Ritam se opijeno klatara, Meighan podsjeća na Petea Dohertyja, ali opet uspijeva zadržati osobnost (i prisebnost). „Velociraptor!“ je pak spoj Blura i Prodigyja, a još jedan nagli zaokret donosi „Acid Turkish Bath (Shelter From The Storm)“ psihodelična balada s orkestralnim naglascima a la „Kashmir“ Led Zeppelina.

Iako se čini da je u tom trenutku šarenilo dospjelo do svoje kulminacije, minimalistička elektropop pjesma „I Hear Voices“ priređuje novo iznenađenje. Ako ništa drugo to je trenutak u kojem jedan rock bend odlučuje prestati to biti dok se igra s formom koju je proslavio Depeche Mode. Uz pucketavi zvuk ploče u podlozi „Re-Wired“ odlazi u disco sferu isprepletenu zvučnim elementima ranog synth futurizma iz vremena kad su Vangelis i Jean Michel Jarre bilo Bogovi koji su hodali planetom.

„Man Of Simple Pleasures“ samo je još jedno zadovoljstvo isprepletenosti popa i mračne kabaretske ostavštine Kurta Weila pred ulazak Kasabiana u dvorište Leftfielda sa „Switchblade Smiles“. „Neon Neon“ koja pak miriše na melankoliju Richarda Ashcrofta zatvara ovaj album koji podsjeća na slučajno biranje radio stanica (a ispostavi se da se na svakoj vrti nešto dobro).

Rezovi su oštri, a „Velociraptor!“ kao da je rađen po recepturi DJ Shadowa. Kasabian su izbacili svu postojeću logiku kreiranja rock albuma i uputili se na putovanje. Svud su bili i nigdje se nisu predugo zadržali, a posjeduju dovoljnu moć da na to putovanje naknadno povuku i druge.

Samo treba hrabro pritisnuti repeat nakon prvog razočaravajućeg slušanja u kojem se osjećate kao neomoćnik kojeg netko vuče za nos. Je li u ponavljanju ključ razumijevanja uvrnutih Britanaca? Možda bi i onaj montipajtonovski Njemac s početka ove recenzije umro od smijeha da je vic pročitao još nekoliko puta.

Ocjena: 8/10

(RCA, Columbia / Menart, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X