Katarina Juvančič i Dejan Lapanja ‘Selivke’ – značajan kantautorski tandem

Album ‘Selivke’ Katarine Juvančič i Dejana Lapanje topla su preporuka za ljubitelje kantautorskog pristupa glazbi. Iako postoji razlika između slovenskog i hrvatskog jezika, ovaj album čini se savršeno razumljivim.

Katarina Juvančič i Dejan Lapanja 'Selivke'

Kriza i urušavanje društva po svim skalama jest jedno od objašnjenja zašto kantautorska imena niču kao gljive poslije kiše. Pjevati samo s akustičnom gitarom već je samo po sebi dovoljan komentar gliba u kojima se nalazi većina, pa i glazbenici. To je posljednja crta obrane. Izvučeni džepovi iz hlača. Nema produkcije. Nema benda. Ne treba ni razglas. Pozornica je tamo gdje se zaustaviš i staviš šešir ispred sebe. Življenje od patnje vlastite duše i tijela, a okuplja se i publika kojoj buka i svjetla reflektora obično odvlači pažnju jer previše podsjeća na neke dana kad su stvari koliko-toliko bile u redu. Lakše je onda i razumjeti stihove onog tko osim gitare i nema neke vrjednije prtljage.

Trulež bijede i nepravde smrdi u svakom kutku i zakutku ovih prostora, pa tako i u susjednoj nam Sloveniji, koju tradicionalno držimo naprednijom, bar po pitanju plaća. No i tamo je bivša srušena Janšina vlast dovela vlastiti narod u slijepu ulicu. I tamo je mainstream (ne samo glazbeni) postao prebljutav koliko god se kitio lažnim perjem i sjajem. Pravi trenutak za stvaranje nekih novih vrijednosti, u ovom slučaju glazbenih, i po svoj prilici onih koje bi trebale ostati. U ovom slučaju to je rad Katarine Juvančič i Dejana Lapanje.

Njih dvoje su autorski folk (ali i rock) tandem. Katarina je glazbeni antropolog, pasionirana novinarka i naravno angažirana pjesnikinja izgrađenog stava i svjetonazora koji je kroz stihove ispreplela s Dejanovom glazbom. Dejan je vrsni jazz gitarista, ali treba odmah rješiti ovaj ‘jazz’ predznak kako ne bi bio kamen smutnje u daljnjem tekstu, jer Lapanja kad su Katarinini stihovi u pitanju ne svira jazz. On izvrsno osjeća njenu autorsku vibraciju i kombinira folk ugođaj s rokerskim stavom, jer Katarina Juvančič se i od hrvatskih kantautorica razlikuje po vokaciji, te više podsjeća na rokericu. Takav joj je stav. Ekstrovertna je i u određenim pjesmama kao da je prva na barikadama. Koliko je poetična, toliko s druge strane ima snage biti nešto poput ženske inačice Damira Avdića ili pak nasljednica one vrste žovijalne punk poze šaroliko uklopljene u naslijeđe Franka Zappe na način kako su to nekad radili Bele i Brecelj u Buldožeru.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=bK19tvUvXAU[/youtube]

Katarina Juvančič i Dejan Lapanju spadaju tako u onu vrstu protestnih kantautora koji vape za društvenim promjenama, onima koje idu u smjeru humanosti. Album „Selivke“ („Selice“) iako objavljen prošle godine, zaslužuje biti spomenut obzirom na njegovu nadahnjujuću snagu kao i činjenicu da ovdašnji narodi i narodnosti gotovo da uopće ne komuniciraju nakon raspada bivše države već se zatvaraju u svoje fojbe (kako je to lijepo primijetio Marko Brecelj).

Iako se na „Selivkama“ čuje kako nije u pitanju produkcijski siromašan uradak, jer je prateći bend (čak i zbor) prilično zastupljen, dobar je primjer kako se decentnom i pametnom upotrebom različitih elemenata nije dozvolilo zagušivanje kantautorskog pristupa u kojem i dalje vokal i gitara vode glavnu riječ.

Katarina Juvančič se u svojim stihovima posebno bavi bolešću otuđenja, onoj slatkoj piluli koja se obično prodaje pod nazivom ‘individualizam’, ali kako to obično biva u ovim krajevima, smisao se po putu izgubi, a ostanu negativne posljedice ‘krivog srastanja’. Naglašeno je to u pjesmi „Epitaf za lahkoživko“, no najjače progovara iz pjesme „Mene nema“ u kojoj Lapanja ‘opasno češe’ električnu gitaru, dok Juvančič izvlači iz ormara kosture slovenske birokracije – kaoda  iz nje progovaraju sve one osobe ‘bez identiteta’ koje je snašao posljednji veliki balkanski ratni egzodus. Taj revolucionarni ton albuma već na početku daje ritam partizanske koračnice „Češnjev cvijet“, pjesme o partizanki koja je nagovorila pun vagon žena da iskoče iz vlaka koji ih je vozio u koncentracijski logor (tema koncentracijskog logora se ponavlja pred kraj albuma u „Lilija, vrtnica, glicinija“). A ženska borba protiv straha od smrti i same smrti se kao lajtmotiv i Katarinin potpis provlači kroz „Volčje noči“ i „Uspavanka za Fride“, kao i „Vej Vej (Magdalenca)“, koju je autorica sama opisala kao pjesmu o katoličkom kultu ženske žrtve, ali s protestantskim svršetkom. No ujedno potonja pjesma zbog prenaglašenog angažmana benda gubi na oštrini, kakvu primjerice ima izvrsna „Pismo v Kanado“ koja neočekivano upumpava odličnu dozu psihodelije. Upotreba rock benda najbolje sjeda kad su Juvančič i Lapanja na tragu Zappi  u „Balada o Rozki in Vrtnem palčku“, naravno nije u pitanju nešto poput nedostižne rapsodije „Billy The Mountain“, ali taj duh negdje lebdi tijekom slušanja.

Posljednja na albumu, „Spominčica“ – pjesma o baki i unuci lirski još jednom poentira dotičući ženske sudbine koje su Juvančičkina specijalnost. Ona kao da ima nepogrešivi instinkt kad je u pitanju lirska žensko-ženska komunikacija u kojoj se isprepliće mudrost, osjećaj za estetiku i skoro uvijek herojska izdržljivost za borbu sa životom, i to ona o kojoj se gotovo nikad ne ispjevavaju epovi. Zato ovaj album otvara neke nove vidike, a teške teme sadržanih pjesama pozivaju na razmišljanje, akciju i, što je najvažnije, humanost. Nakon preslušavanja nemate osjećaj da njegovi autori traže vaše bespogovorno udivljenje, već kao da ste razgovarali s prijateljima, a tako nešto ne događa se često.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X