Kevlar Bikini ‘Rants, Riffage And Rousing Rhythms’ – ‘razbibriga’ za smak svijeta

Zagrebački sastav Kevlar Bikini prevalio je put od kvarteta do trija, ali je uspio treći album plasirati pod etiketom cijenjenog nam Geenger Recordsa, naravno, kad je riječ o etiketi naklonjenoj nerafiniranom, divljem i neukroćenom zvuku koji općenito na ‘brdovitom Balkanu’ nikad nije lako mogao doći do izdavača.

  • 11
    Shares
Kevlar Bikini ‘Rants, Riffage and Rousing Rhythms’

Nerafinirani, divlji i neukroćeni zvuk glavni je sastojak albuma „Rants, Riffage And Rousing Rhythms“ (u prijevodu „Bjesovi, riffljanje i napaljujući ritmovi“), koji je objavljen i na vinilnoj ploči. Upravao je njegovo nabavljanje na vinilu prva preporuka ove recenzije. Uši ovog recenzenta od sve silne digitalije plasirane prethodnih desetljeća, ipak najviše gotive kad hardcore ‘stišće dušu’ s neke ‘analogije’. Ima tu možda i nostalgije, ne bježim od toga, hardcore mi je bio i ostao najmoćniji kad je na kaseti ili ploči – ti analogni nosači zvuka najbolje daju patinu vrijednosti svom tom zvučnom bijesu.

Glazba grupe Kevlar Bikini tu nije nikakva iznimka, već pravilo. I bend je stopostotno u analogiji i bijesu – nazubljena trojka koja kompletan zvuk proizvodi organski i nema vremena i želje za ‘umjetničkim dojmom’, koliko da što zornije oslikaju čemer i emociju apokalipse (ili predapokalipse).

Svirački i aranžmanski Kevlar Bikini su kao trio definitivno evoluirali. Dvije gitare znaju ulijeniti mozak. Zid buke se začas podigne, a onda ‘tko te pita’ za aranžmane. U trojci je taj problem kompleksniji. Mora se više misliti da bi ‘eksplozije’ bile tempirane i smještene na prava mjesta. Kevlar Bikini su to ovdje prilično zrelo riješili time što u najvećem broju slučajeva linije na bas gitari predstavljaju kičmu pjesama, dok električna gitara svojim uključivanjem (ili izostankom) kreira nužno potrebni dinamički balans. Ukratko, da, Kevlar Bikini je hardcore band koji posjeduje fini dinamički balans, a time i razgovjetne i solidno različite pjesme, uz svu onu poželjnu adrenalinsku energiju, koju u ovom bendu snažno akumulira pjevač i gitarist Mario Berta.

Stoga Kevlar Bikini može otići i ‘malo dalje’ i možda najveće iznenađenje ponuditi u „Homo Rattus“, posljednjoj pjesmi na albumu u kojoj će se čuti i avangardni zvuk saksofona gostujućeg Vanje Ilekovića udruženog u maštovitom aranžmanu trija. Proširenje glazbenih vidika točno gdje treba. Kad već pomislite da je bend ispalio sve svoje adute.

U lirskom dijelu priče, vokalni prostor između riffova prožet je kritikom ljudske dekadencije kao glavnog okidača za nadolazeći nam sudnji dan što i navješćuje prva pjesma „Pre-Doomsday Orgy“, a slijede je dakako podvrste i nijanse koje se mogu iščitati već i iz naziva nekih pjesama poput „Clerofashionistas“, „Rabies Road“ ili pak „One of Those Bands With More Haters Than Friends“. Ova potonja u svega četiri retka jedne strofe jasno ukazuje na tu čestu pojavu u glazbenom univerzumu, koja je valjda samim svojim postojanjem uvijek jednako fascinantan fenomen, kojim su se na posprdan način na trenutak pozabavili i Kevlar Bikini. Najjaču kritiku nebiranim riječima na albumu ljudima današnjice nosi pjesma „Desk Flip Time“. Ona zatvara A stranu ploče i svakako je jedna od ključnih u smislu svojevrsne sublimacije gnjeva koji je sadržan i u samom naslovu albuma.

Za Kevlar Bikini, smo svi jednako vrijedni prijezira, bez obzira na boju kožu, društveni status, stupanj obrazovanja ili pak religiju, dok je glazba osmišljena kao soundtrack nadolazećeg meteorita. Oni vole sve to smjestiti pod sintagmu „Doomsday chic“. To je njihova kontrapunktna furka. Poput samog imena “Kevlar bikini”. Kao da bi htjeli skupiti više hejtera, nego onih koji bi ih voljeli.

Ocjena: 7/10

(Geenger Records, 2018.)

  • 11
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh