Glazba teksaškoga trija savršen je soundtrack za ispijanje koktela u kakvoj laguni u ljetnoj noći pod zvijezdanom tapiserijom i takvo bi okruženje bilo ugodnije za njezinu konzumaciju uživo nego užareni beton stadiona u večeri u kojoj je prije koncerta izmjereno 36 Celzijevih stupnjeva.
Otkazivanjem ili, ako još ima prostora za optimizam, odgađanjem dvaju koncerata Queens of the Stone Age kojima smo se veselili, došlo je do toga da je ljeto stranih gostovanja u režiji Los Angeles Agencyja zatvoreno nakon triju odličnih žestokih koncerata u lipnju i tri rasprodana, moglo bi se reći šminkerska koncerta u srpnju. Corey Taylor, frontmen Slipknota, započeo je niz koji su nastavili pankeri Dropkick Murphys i crossover legende Body Count, dok je aktualni mjesec kratkim, ali slatkim nastupom otvorila kultna Grace Jones, da bi zatim Thievery Corporation na stadion donio i malo svoje provjerene i šarolike elektronike.
Sve nas to dovodi do sinoćnjeg uranjenog finala i još jedne gužvancije za koju su zaslužni Khruangbin, trio iz Teksasa čija popularnost konstantno raste u posljednjem desetljeću otkako su se oglasili svojim prvijencem “The Universe Smiles upon You”, da bi postigla svoj vrhunac na dva EP-ja u suradnji s R&B pjevačem Leonom Bridgesom “Texas Sun” i “Texas Moon“, a pogotovo naslovnim singlom prvoga koji je i vokalistu i pretežno instrumentalnom sastavu donio hit kakav su trebali i pozornost kakvu su zaslužili.
Unatoč tome, kad je njihov nastup na Šalati bio najavljen, neki su se muzički znalci s ovih prostora javno pitali nije li popularna zagrebačka ljetna pozornica možda prevelik zalogaj za trojku Marka Speera, ali nije trebalo dugo čekati da se pokaže da za takva pitanja nema mjesta, budući da su sve ulaznice za premijerno ukazanje Khruangbina pred ovdašnjim svijetom planule iznenađujućom brzinom.
Uzrok velike popularnosti Khruangbina leži u nevjerojatnoj pristupačnosti njihove glazbe, i neupitno zavodljivim i ugodnom ozračju koje izbija iz zvučnika čim se na nekoj playlisti pojavi koja od njihovih kompozicija. Glavni aduti su im svakako Speerova gitara čiji je privlačan ton jednako bitan kao i sviračko umijeće Markovih prstiju, te karizma i upečatljiva pojava također odlične basistice Laure Lee Ochoe. Njih dvoje spretno muziciraju preko beata koji pruža DJ Johnson, bubnjar preko čijih soul i dub beatova Khruangbin plete mistične melodije nadahnute egzotikom i erotikom psihodeličnog i surf rocka šezdesetih.
Njihova glazba kao takva savršen je soundtrack za ispijanje koktela u kakvoj laguni u ljetnoj noći pod zvjezdanom tapiserijom i u svakom slučaju takvo bi okruženje bilo mnogo ugodnije za njezinu konzumaciju uživo nego užareni beton stadiona u večeri u kojoj je prije koncerta izmjereno 36 Celzijevih stupnjeva, a ta brojka svakako raste kad se čovjek nađe u moru nekoliko tisuća ljudskih tijela naguranih zajedno u borbi za kisikom, pa su tako najsretniji ispali oni koji su na vrijeme osigurali mjesto na tribinama do kojih je dopirao i kvalitetniji miks zvuka od onoga ispred pozornice.
Khruangbin ovo ljeto provodi uglavnom po europskim festivalima gdje shodno tome i svira kraće setove, no Zagreb je rijetka iznimka koja je dobila puni doživljaj onoga što se nazvalo “An evening with Khruangbin”, a što uključuje puna dva sata koncerta bez predgrupe i setlistu koja sadrži gotovo kompletan materijal s ovogodišnjeg albuma “A La Sala“. Dijelom zbog spomenute gužve i vrućine, a dijelom pak zbog činjenice da osobno nisam prevelik fan aktualne ploče, moram priznati da sam više puta tijekom koncerta pomislio kako bih vjerojatno mnogo više uživao u festivalskom setu nego u ovom produženom obliku, ali pretpostavljam da velika većina posjetitelja koja se zaljubljeno ljuljuškala oko mene nije dijelila ovo mišljenje, jer ono što na nekima zvuči kao pretežno ugodna monotonija na druge djeluje i blago hipnotički i može vas lako uvući u svoju šarenu paukovu mrežu ako se prepustite.
Pozornica je izgledala upečatljivo osvjetljena uglavnom crvenim tonovima sa svakim od članova benda ispred jednog prozora nalik na onaj s naslovnice nove ploče. Speer je nastupao u hrvatskom dresu s desetkom Luke Modrića, što je uvijek dosta, kako bi to rekli mlađi, krindž. O kvaliteti zvuka na koncertima držim da ne treba pisati osim ako je doista presudan čimbenik, budući da je ona ili subjektivna stvar – netko se uvijek žali – ili pitanje pametnog pronalaženja pozicije na temelju iskustva. Čini mi se da su svi koncerti na Šalati ovog ljeta mogli biti glasniji, ali daleko od toga da je ijedan zvučao loše. Premda se čini da infrastruktura nije pretjerano mijenjana, redovi za kemijske zahode pokazali su se mnogo kraćima na rasprodanim koncertima nego na onima iz lipnja, ali je i to vjerojatno logično jer se na Dropkick Murphys sigurno popije više piva nego na Khruangbinu.
Ako zbog ičega možemo žaliti nakon ovih šest koncerata, to su samo ona dva koja su nažalost otkazana, jer bi ih Queens of the Stone Age sigurno pretvorili u krunu ljeta u našem glavnom gradu. Ne bi bilo pošteno reći da je nastup Khruangbina djelovao poput antiklimaksa, jer to možda nije u potpunosti točno, ali u meni je osobno probudio želju da se preobratim u optimista i ponadam se da će se Josh Homme brzinski oporaviti i dovući ekipu da odrade obećano dok još bude lijepog vremena ponad Schlosserovih stuba.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
