Svima koji su mislili da ‘to nije to’ i posljedično nisu došli na koncert, mogu poručiti da su se zajebali pošto pjesme Melvinsa (‘Suicide in Progress’, ‘Revolve’), i u ovoj formaciji zvuče snažno, povremeno, primjerice u slučaju ‘Borisa’, čak i psihotičnije od studijskih originala.
Kako će zvučati “Hung Bunny“ ili “Boris“ bez zida distorzije i baražne paljbe (ponekad i dvostrukog seta) bubnjeva, bilo je ključno pitanje uoči akustičnog koncerta Buzza Osbornea i njegovog u posljednje vrijeme redovnog sidekicka, kontrabasista Trevora Dunna. Odgovor, barem onaj diskografski, dobili smo prije tri godine na prvom unplugged albumu Melvinsa “Five Legged Dog“, a da se gitarist i pjevač, čiju je ulogu u rađanju grungea i sludgea nemoguće precijeniti, pomalo zasitio svog trademark zvuka pokazala su samostalna izdanja te dva EP-ja snimljena s Dunnom.
Riječ je također o glazbeniku s prilično impresivnim CV-jem koji uključuje i članske iskaznice neosporno bizarnih, ali zanimljivih projekata frontmena Faith No Morea Mikea Pattona kao što su Mr. Bungle i Fantomas u kojem je svirao i Osborne. Trevor je sa svojim kontrabasom sudjelovao i u Melvins Lite formaciji, uključujući i 12 godina stari materijal “Freak Puke“.
Da su dvojbu s početka teksta sa mnom dijelili mnogi, potvrdila je i činjenica da je ovo bio Buzzov najprazniji zagrebački nastup, s posjetom dostatnom tek da ugodno popuni prostor Vintage Industrial Bara u kojem se održavaju koncerti. Svima koji su mislili da “to nije to“ mogu poručiti da su se zajebali pošto spomenute pjesme, kao i druge stvari Melvinsa (“Suicide in Progress“, “Revolve“), i u ovoj formaciji zvuče snažno, povremeno, primjerice u slučaju „Borisa“, čak i psihotičnije od studijskih originala.
Otvorili su mračnim, potmulim riffovima diptiha “Hung Bunny/Roman Dog Bird“, izvorno objavljenog 1992. na “Lysolu“, no u ovoj varijanti bližeg verziji s “Five Legged Doga“. King Buzzo gitaru svira ne samo kao da je uštekana u distorziju, već i kao da je čitav bend iza njega, dok su iz Dunnovog kontrabasa naizmjenično izlazile lijepe, gudalom odsvirane dionice, one koje prate osnovnu melodiju pjesme, ali i free jazz sola koja su na trenutke podsjetila i na Charlieja Hadena, člana slavnog kvarteta Ornettea Colemana. Još jedna asocijacija je viola Johna Calea iz najranijih dana Velvet Undergrounda, dok je na perkusijama bio Angus MacLise.
Ono što se moglo naslutiti na albumima u utorak je u Vintage Industrialu dobilo i konačnu potvrdu, a to je da su skladbe s Osborneovih, kako samostalnih, tako i izdanja s Dunnom ipak inferiornije preuzetima iz pjesmarice Melvinsa, eventualno uz iznimku prekrasno poremećene, blago Beefhartovske “Laid Back Walking“.
Jedan od vrhunaca zato je bila “Sidewalk Begging“, izvorno iz repertoara teksaških punkera Dicksa, čiji je pjevač Gary Floyd preminuo u travnju. Ista spada među najrealističnije, samim time i najuvjerljivije pjesme o beskućništvu, rame uz rame s “Not Anymore“ Dead Boysa.
Druga obrada, koja je i zatvorila koncert, ulazi u kategoriju “vjerovali ili ne“ pošto se radilo o “Shock Me“ Kissa. Zanimljivo, i u posljednjem tekstu koji sam pisao za Ravno do dna, osvrtu na “Let It Be“ Replacementsa, bilo je govora o jednom coveru Paula Stanleya, Genea Simmonsa i ekipe, skladbi “Black Diamond“, što nas dovodi do naizgled suludog zaključka da su Kiss utjecali na čitav niz američkih alter rock glazbenika osamdesetih.
Buzz Osborne zadnjih godina svira i snima što god mu padne na pamet, bilo da se radi o zbirci obrada Throbbing Gristlea, poigravanju s hitovima Queena i Bowieja ili akustičnim pločama i turnejama. U tom kontekstu ne mogu dočekati da vidim i čujem što će sljedeće smisliti premda se nadam da će ipak ponovno odvrnuti distorziju “na 11“, odnosno da će idući projekt uključivati i Melvinse.
PS. Zbog svoje uobičajene sporosti, uhvatio sam tek komadić odjavne izvedbe audio-terorista skrivenog iza imena Ni Maitres i maske koja nalikuje nekom pantomimičaru ubojici iz slasher horora. Njegov hibrid elektronskih droneova i noiserskog električnog kontrabasa djelovao mi je dosta obećavajuće pa ako se ikad vrati u naše krajeve, svečano obećajem da neću ponoviti istu grešku.