Znate onaj osjećaj kada idete na koncert ne znajući što očekivati, odnosno kada su šanse za oduševljenje i razočaranje otprilike podjednake? Taj se osjećaj kod ovog izvjestitelja na neki način i produbio pošto ni dan kasnije nisam sasvim načistu što točno mislim o kantautoru pravog imena Archy Marshall.
Prije svega, treba reći da je King Krule u punoj Tvornici bio vrlo dobar, bitno čvršći i upečatljiviji nego na albumima gdje velik broj pjesama, prvenstveno onih laganijih, zna zazvučati nekako isto, poput glazbenog ekvivalenta ravne linije na EKG-u.
Takva usporena, hermetična muzika za koju se ponekad čini da bi se u svakom trenutku mogla raspasti, savršeno prati stihove koji progovaraju o bitkama s unutarnjim demonima, psihičkim poremećajima i drugim temama zbog kojih su njegove skladbe kritičari znali nazivati beskrajno tužnim, pa i suicidalnim. Nema među njima čak niti prevelikih promašaja, samo ih poslije nekog vremena postane malo teško razlikovati.
U srijedu taj problem nije toliko dolazio do izražaja, djelomično zato što Archyja prati doista kompetentan peteročlani bend, no ponajviše zbog toga što njegova tuga na pozornici često prerasta u bijes iskazan kroz više distorzija, ubrzavanja ritma te bitno snažnija i žešća finala pjesama. Ogledni primjeri toga bili su treća po redu odsvirana “Dum Surfer”, koja je iz studijskog psihodeličnog midtempa sinoć postala nešto što bi se fino uklopilo i u “Goo” fazu Sonic Youtha, i “Lizard State” kada mi se činilo da slušam izgubljenu stvar s debija Arctic Monkeysa.
Marshall, čiji je drugi dio umjetničkog imena neke od okupljenih inspirirao da (srećom nakratko) krenu skandirati ime poznatog hrvatskog blogera, uspješno se snalazi i u spajanju ako već ne nespojivog, onda svakako neočekivanog, pa je primjerice trip-hop beat znao ‘čuvati leđa’ gitarama odsviranim u stilu balada rock pionira pedesetih. Ima u njegovom izričaju i jazza, ponajviše kada u prvi plan izbije saksofonist Ignacio Salvadores, ujedno i najnabrijaniji član ekipe čiji su me plesni koraci u više navrata podsjetili na Beza iz Happy Mondaysa. Premda se nije pretrgnuo po pitanju obraćanja publici, što me, da se razumijemo, nimalo ne smeta, ipak nas je pozvao na njihanje i mahanje rukama lijevo-desno tijekom izvedbe jedne od najpopističnijih mu kompozicija “Seaforth”. Atmosfera je općenito bila dobra premda neusporediva s onom koja prati njegove nastupe po Britaniji, gdje Archyjeve ispovijesti postaju povod za veliki tulum i masovni pijani singalong.
Čak i tako poboljšani, laganiji dijelovi određenih pjesama u Tvornici su znali djelovati prazno, kao da pjevuši uz gitaru u svojoj sobi, dok su mi oni brži, nerijetko u istim stvarima, završavali previše brzo, taman kada sam se pripremao za onaj najjači, završni krešendo.
U konačnici, s koncerta sam otišao zadovoljan premda ne i oduševljen, što je otprilike identičan dojam koji mi je ostavilo preslušavanje kako aktualnog mu albuma “Space Heavy” tako i njegova tri prethodnika (četiri ako im pribrojimo i „A New Place 2 Drown“, gdje je potpisan kao Archy Marshall). Unatoč tome, vjerujem da su najveće stvari, one po kojima će ga prepoznavati i manje upućeni u indie i sve njegove mutacije, još uvijek pred njim. Ima talenta za to.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
