‘Rode’ čini pet vrhunskih pjesama koje bi zvučale još bolje da je produkcija odvažnije zagrizla u njihovu začudnost umjesto pokušaja usmjeravanja materijala ka utabanim stazama zvuka ostatka nezavisne scene.
U klinici kojoj predsjeda primarijus Denis Katanec došlo je do novih kadrovskih rošada i izmjena. Prošle su pune dvije godine i još par mjeseci otkako su se oglasili svojim prvim uratkom objavljenim pod ovim grupnim imenom, sjajnom i nelagodnom pločom “Nikta Zorja”. Katanec se i dalje drži objavljivanja albuma srednjeg metra, negdje na granici EP-ja i LP-ja, pa je tako pred nama i njegov novi glazbeni proizvod s pet pjesama koji više naginje prvoj od ovih kategorija. Ploča se zove “Rode”, a možete je poslušati na Bandcampu.
Uz primarijusa, tu je još uvijek njegov vjerni suradnik Brane Norac. Ovaj put razrješen je klarinetističke djelatnosti i operira isključivo električnom gitarom. Vinko Vujec promoviran je u punopravno osoblje, ali mu je oduzet kontrabas, pa je izmješten u bubnjarski stolac gdje dužnost obavlja pristojno, iako je šteta ne koristiti ga na poziciji koja mu je prirodna i optimalna. A ne koristi ga se tamo jer funkciju basista preuzima koprivnički as Karlo Crmk kojeg ste mogli čuti u drugim indie sastavima kao što su tamo neka Lolita, Letarg i jedno vrijeme u pratećem bendu Nine Romić. Četvorici mušketira glasom se pridružuje i Martina Burulic iz sve zapaženijeg Tyger Lamba.
Toliko o momčadi. EP je najavljen istoimenim singlom koji istoimeno otkriva i snagu i slabosti novog materijala u odnosu na prethodni Katanecov output. Lijepo je čuti Denisa u tradicionalnoj rokerskoj formaciji, njegove pjesme uvijek su imale u sebi žestinu kojoj bi pogodovao puni električni prateći sastav, ali produkcijski gledano, nažalost, Klinika na novim pjesmama zvuči kao svaki drugi indie rock sastav. To ne znači da zvuči loše, nikako, ali izgubljen je onaj frikovski dio Denisovog folka koji je na prethodnom uratku možda i previše forsirao Ivan Grobenski snimajući u ekstremno lo-fi DIY uvjetima kako bi izvukao začudnost kliničkog zvukovlja na “Nikti”.
Bez obzira na to, i dalje teza da je Katanec najbolji domaći kantautor ovog stoljeća čeka biti oborenom. O njegovom specifičnom vokalu koji je mnogima nepremostiva prepreka za uživanje u vrhunskoj glazbi i stihovima sve je već bezbroj puta napisano. Možda i nije loš pristup s objavljivanjem polualbuma od pet pjesama za takve koji ne bi mogli podnijeti šestu, što zbog navedenog meketanja, što zbog često mučne tematike. No, Denis zna kako tužne stvari ogrnuti naizgled veselim ruhom, čemu svjedoči pjesma “Rika Vela” o baki kojoj se život bliži kraju, a koja je aranžirana kao dječja pjesmica u skladu s naslovnicom albuma sa šarenim mačkicama koja bi prije odgovarala nekoj slikovnici nego albumu s pjesmama o labilnoj čeljadi što tumara hodnicima ludnice.
Da, naime, među pet pjesama našla se i “Čeljad” koju slušamo uživo još od promocija “Nikte Zorje”, sa već omiljenim stihovima: “Kihneš kad te spomenem. Ne to nisi bolesna, ja sam bolestan.” Osim nje, tu je i nova verzija pjesme po kojoj je bend dobio ime, a koja je izvorno objavljena u izvedbi jedne sasvim treće postave s Vargom i Tarikom još i prije prethodnog albuma. Fantazmagorične vizije smrti i pakla nikad nisu zvučale primamljivije, što da se priča. Album završava sizifovskim guranjem kornjače uz brijeg u mističnoj baladi i kao na prethodnih par izdanja slušatelj ostaje razdražen kvalitetom i neudovoljen kvantitetom odslušanoga.
“Rode” čini pet vrhunskih pjesama koje bi zvučale još bolje da je produkcija odvažnije zagrizla u njihovu začudnost umjesto pokušaja usmjeravanja materijala ka utabanim stazama zvuka ostatka nezavisne scene. Kako bilo, to na kvalitetu pjesama nipošto ne utječe i sutrašnja promocija materijala u zagrebačkom KSET-u će to neupitno potvrditi.
Ocjena: 8/10
(Vlastito izdanje, 2019.)