Klinika Denisa Kataneca u AKC Attacku – Denise, izdrži!

Srijeda 27. studeni možda se činio kao pogodan dan za zatvaranje Klinike Denisa Kataneca. Ali, avaj, ne možeš zatvarati kad ti toliko ljudi dođe na koncert.

Klinika Denisa Kataneca u AKC Attacku (Foto: Monika Bračević)

„Kuc-kuc. „Tko je?“ upita Denis Katanec pogledavši kroz špijunku. Odmah je primijetio da nije riječ o onima što očitavaju struju i plinomjere. Takvi dolaze sami pred vrata. Ovaj put su bila dvojica. Nisu imali bijele košulje i sakoe, dakle nisu bili ni iz neke vjerske organizacije. Možda su ovi iz telekomova koji uvijek vješto uvale skuplji paket od onog koji si već imao, uvjeravajući te da ti prodaju jeftiniji.

„Je li Denis Katanec možda kod kuće?“ Upitao je jedan od njih. „Jebiga, možda je murija. Već sam se javio. Znaju da sam doma“, pomisli Denis i otključa vrata. „Izvol’te?“ Upita pomalo nesigurno. Jedan od dvojice pred vratima počne oprezno: „Znate, mi smo iz diskografske kuće i htjeli bi vam ponuditi ugovor. Znate, pratimo vaš rad već duže vrijeme…“

Uto se Denis prenu iz sna u koji je utonuo u backstageu AKC Attacka dok je čekao 21 sat i 40 minuta da sa svojim bendom, svojom Klinikom izađe na pozornicu. „Kakva glupost“, pomisli: „Da oni dolaze na vrata… Diskografi? Oni ne dolaze nikad.“ Otpio je gutljaj piva, prešao s rukom preko žica svoje akustične gitare kao posljednju letimičnu štim-provjeru pred izlazak u ‘mrak podzemlja’ zagrebačkog AKC Attacka. Nakon čudnog sna možda ga je još više začudilo kad je po reakcijama glasova shvatio da se prostor pred njim poprilično ispunio, jer se na oči nije mogao osloniti zbog video projekcije psihodeličnih motiva koja je prekrivala njega i bend na pozornici.

Klinika Denisa Kataneca u AKC Attacku (Foto: Monika Bračević)

Krenuo je onako, već klasično u svom stilu, jecavo i nimalo glasno. Kao da nema nikog ni ispred ni iza njega. Kao u onim, ne tako davnim danima, kad je u jednom Šibeniku svirao na ulici da bi skupio nešto novaca za autobusnu kartu za povratak kući jer mu na koncert večer prije nije došao nitko, ili pak u jednom od dvorišnih prolaza u zagrebačkoj Teslinoj ulici gdje je također poput uličnog svirača svoje bolne stihove upućivao bezbrižnim ispijačima prijepodnevnih kava, bar da moraju više šećera stavit zbog njegove gorčine.

No uskoro mu se na vokalima pridružio Brane Norac, a ritam sekcija, u kojoj su Karlo Cmrk i Vinko Vujec, se poglasnila. Natjeralo je to i njegove glasnice da se otvore jače. Ritam je prokolao kroz publiku, kao što su i stihovi počeli prodirati u duše. Nije trebalo dugo da skine i hudicu u kojoj je brzo prokuhao od znoja. „Klinika“ je širom otvorila svoja vrata. „Pacijenata“ na sreću ima sve više…

Naravno da je uvod ovog, nazivomo ga reportom koji to nije, potpuno izmaštan u glavi autora ovih redaka, jer naravno nema tih diskografa koji dolaze muzičarima na vrata i nude ugovore, ali, eto, sjetih se nekih, već sad davnih vremena, kad su znali kucati na vrata bekstejdža kako bi pokrenuli razgovor koji bi ubrzo donio i neki konkretni dogovor, tj. ugovor. Vremena tzv. A&R departmenta kroz koji su cirkulirali ljudi zaduženi za praćenje ‘sljedeće možebitne velike stvari na sceni’. Razmišljao sam o tome dok sam gledao Kliniku Denisa Kataneca u srijedu u AKC Attacku, dakle usred tjedna i općenito u mjesecu koji brojnim koncertima rapidno izbija zagrebačkoj publici lovu iz ruku.

Klinika Denisa Kataneca u AKC Attacku (Foto: Monika Bračević)

Mjesec je to kad oni željni koncerata trebaju unaprijed staviti na papir što ih zanima jer će se u suprotnom preračunati u razdoru između želja i mogućnosti. Ali eto, i u tim okolnostima je nedostajalo jedno pedesetak ljudi pa da AKC Attack u srijedu bude krcat na Klinici Denisa Kataneca. Koncertu na kojem je bend odlično uz oduševljenje i bodrenje vozio prema katarzi službenog završetka kad su jedna za drugom, kao iz sačmarice, ispaljene „Rode“ i „Mala snaga II“, pjesme koje već nose kultni karakter. A to je tek publiku napalilo za bis.

EP „Rode“ objavljen je na samom početku ove 2019. na izmaku, a Klinika se kao bend predstavila prvi put 24. listopada prošle godine u Vinylu. No otad se najmanje još jednom dogodio krcat Vinyl, pa krcat KSET, pa jedan od najemotivnijih koncerata ‘ostavljanja srca na pozornici’ u Velikom pogonu kulturu, pa sumanuta vožnja u ‘sauni’ Hidden Stagea u popodnevnim satima ovogodišnjeg INmusica, također pred nemalim brojem posjetitelja i onda ovaj Attack koji kao da više u sebi nosi neki ‘fuck off’ predznak, nego predznak tipičnog jesenskog koncerta koji bi trebao biti dobro posjećen.

A Denisu i dalje nitko osim prodavača mobilnih paketa i inkasatora ne kuca na vrata. Da i u susjednoj Ljubljani glazbeni profići imaju njuha i sluha za hrvatske klupske prilike svjedoči i bukiranje Klinike Denisa Kataneca zajedno s pulsko-zagrebačkim sastavom nemanja i glazbenim alter-egom Tene Rak naziva ŠećeЯ za ovogodišnji MENT koji je definitivno najutjecajniji showcase festival u regiji i na kojem skautiraju i gostuju brojni europski promotori. Na koncu konca i ja osobno priznajem da sam svojevrsni glazbeni snob koji je posljednji put zašao u prostor Attacka zbog koncerta grupe Žen prije ne znak koliko godina, a ponovno prekjučer zbog Klinike Denisa Kataneca.

Jer, eto, Klinika Denisa Kataneca je najveća ‘nevidljiva’ stvar koja se ove godine dogodila na zagrebačkoj klupskoj sceni. Ono što znam je da dugosvirajući album, nasljednik „Roda“ samo što nije, a rado bih htio i da izađe ono što je snimljeno proljetos u Tvornici kulture. A kao što već rekoh, tom poeti famoznih stihova i originalnog benda još nitko da zakuca iz profesionalnih krugova. Ne znam što drugo reći već: „Denise, izdrži!“

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X