Kao kockaru kojeg glumi u svom posljednjem spotu, Denisu je trebala samo jedna pobjeda da se vrati u sedlo, da se ne preda, da doživi taj vječno priželjkivani pomak. Ali za razliku od raspleta spota, ovdje je njegov konj trijumfalno dospio do cilja.
Kruži ta neka ideja kod nas u uredništvu portala Ravno do dna da okupimo tekstove koje su naši autori pisali o Denisu Katanecu i objavimo ih u obliku knjige. Naš portal nije tako temeljito i iz toliko različitih pera popratio karijeru ni jednog drugog muzičara s ovih prostora, sa svim njegovim padovima i usponima, kao što je to slučaj s Denisom. Od prvih recenzija Jelene Svilar koja ga je “otkrila” u ovoj kliki, preko Marka Podruga koji je opjevao ono što će se vjerojatno pokazati Katanecovim životnim low pointom kad je nastupio u Šibeniku pred vjerojatno jednako toliko ljudi koliko ih je bilo na pozornici, a na pozornici je bio sam. Zoran Stajčić pisao je vlastite hvalospjeve posljednjih nekoliko godina, a posebno je lijepo bilo pročitati današnji report Vedrana Harče koji se posljednji ukrcava na vlak fanova. Ako smo ovo već prethodno i spominjali u nekom od tih silnih tekstova, ispričavam se na ponavljanju, ali toliko smo imaginarne tinte potrošili na ovog lika da je teško i upamtiti tko je što napisao.
Osobno ne mogu izbrojati izvješća, recenzije i intervjue vezane za Denisa koje sam natipkao otkako sam prvi put ostao osupnut emocijama koje su se iz njega slile jednog popodneva u Jutru. Objavljivali smo i svoja dopisivanja o smislu življenja i samoubijanja, a u međuvremenu rekao bih da smo došli do određene razine bliskosti pri kojoj postaje pomalo neugodno pisati o njegovoj glazbi. Osim ako je povod za to nešto na razini apsolutnog spektakla koji je njegova Klinika priredila u četvrtak Tvornici, i kad je moj report samo jedan od nekoliko iz pera autora ovog portala. Za sve kod nas postoji prvi put, pa tako i za to da četvero novinara piše o istom koncertu.
Mogla bi se ta potencijalna knjiga završiti ovim izljevima ljubavi, ponosa i poštovanja koje danas čitate. Bilo bi to pobjednički kraj nakon godina inzistiranja da je riječ o najkvalitetnijem kantautoru alternativne scene, vrijednom sveg truda koji neki moraju uložiti da ga uopće poslušaju. Ta puna Tvornica (bez tribina, doduše, al nemoj me jebat), to oduševljenje koje je preko dva sata vibriralo među ljudima koji su se slili i s desna i s lijeva, ta nevjerojatna energija koju su Denis, Brane, Karlo i Vinko manifestirali u vihoru kojem je komadić snage dala doslovna svaka pjesma koju su zajedno snimili kao bend. Sve to djeluje kao katarzični završetak nekog dirljivog filma, nešto u rangu s onime što je Sixto Rodriguez doživio u Južnoj Africi.
“Napokon,” bilo je sve što sam mogao pomisliti promatrajući okupljene u minutama dok bend još nije izišao pred njih. A kad su stupili na pozornicu i bacili šibicu u jezero benzina, ta buktinja će ostati urezana u kolektivno pamćenje za sva vremena. “Ovo je Klinika, Klinika, Klinika,” urlao je Katanec svojim slomljenim glasom. Bitno je da bend zna odabrati pjesmu kojom će otvoriti koncert, a nema bolje od one u kojoj se doslovno predstavlja. Nakon toga nastavio je režati i “Srećko”, da bi stvar napokon umirila “Ušća”, uvodna i potencijalno najljepša pjesma pjesma s novog albuma “Kao zao kor”. Pa da to javno napišem, listopad je i teško da će stvari promijeniti. Držim da je “Kao zao kor” najbolji album godine. Ne domaći ili regionalni. Na svjetskoj razini.
Vjerujem da su kolege s portala u svojim tekstovima već solidno pokrili što je točno svirano na koncertu i kako, a već rekosmo da je odsvirano SVE što je Klinika svirala. Dva bisa, od kojih je prvi djelovao kao cijeli set jer je na njemu odsvirano čak osam pjesama uz očekivane vrhunce u zbornom pjevanju “patkice”, a zatim i “Male snage” i broda punog robe s kojim je bend imao otploviti ponavljajući “Odlazimo, odlazimo,” samo da bi se vratili još s “Rodama” i “Prijateljstvom”. Nadali smo se možda da će biti još snage i da će se Katanec vratiti sam s gitarom i odsvirati kakva “Jedra” ili “Zeku”, ali nakon dvadeset i sedam (?!) pjesama tražili bismo, štono narod kaže, kruha preko pogače.
Oduševljena lica okupljenih koji ovog puta nisu bili samo prijatelji benda i poznate njuške sa scene, izderana grla, šok i nevjerica na licima ljudi koji su sišli s te pozornice među svoju raju… Sve je to teško pretočiti u riječi, ali to su slike koje bi trebale zaokružiti tu našu knjigu o Denisu Katanecu, čovjeku koji je poput Don Quijutea jednom davno krenuo na vjetrenjače s gitarom i glavom punom pjesničkih slika koje su samo čekale da pronađu svoju publiku. Nije mu nikad bilo lako, kvragu, nije mu ni danas lako. Kao kockaru kojeg glumi u svom posljednjem spotu za pjesmu “Konj”, ipak mu je trebala samo jedna pobjeda da se vrati u sedlo, da se ne preda, da doživi taj vječno priželjkivani pomak. Ali za razliku od raspleta spota, ovdje je njegov konj trijumfalno dospio do cilja.
Ako je dosad bilo stotinjak konja koji su ga vjerno pratili i za njega navijali, “od sto taj jedan konj sam ja”. I ako je naše uporno navijanje doprinijelo prvoj veličanstvenoj pobjedi ovog hazardera, onda dopustite da nazdravimo jer to je jedino što daje smisao ovoj sceni, njezinim izvođačima i nama koji smo za životnu misiju odabrali navijati za njih.
Saznajte više:
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici – je li tonac stisnuo ‘rec’?
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici – male snage punih duša odlazimo
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici kulture – Elliott Smith iz Dubrave