Jer koncerti nisu za odabrane, veća za sve koji ih žele.
Ideja o novom pristupu klupskim koncertima sinula mi je dok sam u petak s još petnaestak posjetitelja čekao koncert Irene Žilić u Močvari. Malobrojne ulaznice su za taj događaj planule iste sekunde kad su se našle u ponudi, a ja dakako nisam bio jedan od tih. Nini Romić, koja stoji iza programa Začarane Močvare, je jasno da je glazbenom novinaru odlazak na koncert isto što i drugima odlazak na posao. No možda me više mučilo što je to sada povlašteni položaj, što mi je spočitnula i kolegica Jelena Svilar tjedan dana ranije dok smo vodili našu emisiju na Radio Studentu, pa sam malo osjećao krivnju kao da sam pripadnik neke povlaštene kaste. A ja sam valjda nepopravljivi egalitarist kad me uhvatilo razmišljanje kako od sadašnje mršave koncertne situacije u ograničenim uvjetima složiti model koji bi imao smisla i za glazbenike, i za publiku i za klubove.
Stoga ću pokušati što jednostavnije objasniti o čemu je riječ i zašto mislim da je to dobro i da bi moglo upaliti.
Ideja je da glazbenici u ovim pandemijskim uvjetima mogu komotno svirati niz uzastopnih koncerata umjesto dosadašnje prakse jednog večernjeg giga. Evo i zašto…
Promjena uvjeta – promjena paradigme
Kao i svaku promjenu, tako i ovu treba prvo procesuirati kroz sive stanice i vidjeti opcije koje se nude i kroz njih djelovati, dakako, tko želi i misli da može. U pretpandemijskoj praksi za domaće glazbenike normalno je bilo održati jedan klupski koncert, pa ako ima uspjeha i interesa to ponoviti za 3-4 mjeseca, npr. u Zagrebu. To je ujedno bio i diktat velike ponude, a klubovi su bili otvoreni prema svima koji su vrijedili u regiji i također prema svakom stranom izvođaču za kojeg su imali i najmanju računicu da ne bi trebao biti fijasko (tj. biti na ‘pozitivnoj nuli’), a i tu se dosta riskiralo. Za publiku bi bilo manje točno reći da se u tom periodu razmazila, a više točno da je postojala realna financijska zapreka ispratiti sve što se želi od ponuđenog.
S dolaskom pandemije, karantenskim mjerama i njihovim ljetošnjim popuštanjem postala je kristalno jasna jedna druga stvar, a to je da kad se po sistemu ‘jedan koncert – jedna večer’ ili pak s festivalskom praksom krene u organiziranje koncerata, cijela hrvatska scena presuši s ponudom u manje od dva mjeseca. A što je bio jači pokušaj da se napravi nešto na većoj skali, čak i po cijenu drakonskih kazni ‘korona inspektora’, to je jama neizvjesnosti nakon toga bila dublja i mračnija, dakako i uz neizbježnu polarizaciju javnosti koja je danima raspravljala je li to trebalo ili ne. Vrijeme za glazbene dinosaure je stalo, no u mišjoj taktici krije se možda recept preživljavanja. Sve megalomanije treba zaboraviti dokle god traje pandemija, a po svemu sudeći trajat će još.
Konkretno, razmišljao sam zašto koncert Irene Žilić treba doživjeti samo 16 ljudi, kad bi ta brojka mogla biti i možda sedam-osam puta veća pa da se i po honorarima cijela stvar približi onim večerima prije pandemije, jer Irena je prodavala i kapacitet pregrađenog Velikog pogona Tvornice. U uvjetima ograničene posjete, jača imena mogla bi npr. komotno zauzimati koncertno prostor Močvare ili bilo kojeg drugog kluba koji njeguje program, tjedan dana za redom, a možda i više. Koncert svake večeri.
Zašto su tjedni koncerti dobri za naše glazbenike
Dobro je dobiti priliku za udomaćiti se u nekom klubu. Mnogi glazbenici, posebno mlađi na našoj nezavisnoj sceni, teško da mogu reći da su ikad imali iskustvo sedam ili deset koncertnih večeri za redom – jednu tako zgusnuti turneju. O tome su maštali, a i dalje maštaju. Za tako nešto prije trebalo je biti debelo poznat. S iskustvene i izvođačke strane definitivno je da će oni koji učine takav pothvat biti neusporedivo bolji, nego što su bili prije prve večeri. A da se ne govori o potencijalnoj prilici da u trenutku dok cijeli glazbeni svijet cupka u mjestu i neizvjesnosti, naša mala scena može imati priliku da se konstantno brusi i da svako popuštanje mjera ili, daj bože, kraj pandemije dočeka, što bi se reklo, napucano i svirački i iskustveno, umjesto da se nastavi sadašnje stanje koje samo vodi u mentalno rastrojstvo senzibilnih kreativaca.
Glazba je terapija. Bolje je svake večeri primjenjivati na dvadesetak ljudi koji su zbog iste te terapije došli u klub, nego sažaljevati se u čamotinji i čekati da država nešto učini. Neće država učiniti ništa. Ona samo otvori neke okvire, a svako se mora pobrinuti za sebe da pokuša proći kroz te okvire, posebno na brdovitom Balkanu gdje je pojam države prilično rastezljiv. Uz to, tko zadovolji dvadeset ljudi na koncertu, neće mu biti problem to učiniti i kad se brojka u jednom trenutku okrupni.
S financijske strane gledano jest da treba svirati tjedan dana za nekadašnji honorar jedne večeri, ali bolje išta nego ništa. Tu postoji i jedna olakotna stvar. Pandemijski koncerti traju kraće, uglavnom sat. Tu promjenu je donio izostanak šanka. Šank je nekad bio ‘gospodar’, zbog njega su koncerti trajali duže, zbog njega su i često počinjali sa zakašnjenjem, a tu je bio i žamor kao neželjeni nusprodukt za svakog tko je izašao na pozornicu primjerice s akustičnom gitarom. Sada toga nema. Okupi nas se malo i okupimo se zbog glazbe. Sat vremena je uvrh glave za sve, prvenstveno zbog toga što s maskom na licu treba pratiti koncert. Sve duže od sat vremena bila bi nepotrebna tortura za sve i nevezano za bilo čiji talent i umijeće. Pored toga, koncerti počinju u 20:00 sati, traju sat vremena i tu nitko nema osjećaj da mu je itko ukrao večer, dapače, već u 21:00 emotivne baterije su vam pune kao da ste bili na nekoj seansi terapijske grupe. Da sam glazbenik, nikad ne bih rekao ‘ne’ na takvu ponudu.
Zašto su tjedni koncerti dobri za publiku
Mnogi bi već kad bi vidjeli da im omiljeni izvođač nastupa tjedan dana u komadu u nekom klubu dobili nadu da u ograničenom kontigentu ulaznica dosadašnje mršave ponude ne mora nužno pobijediti ‘najbrži prst’. Ukratko koncerti bi postali opet dostupni i maknula bi se fama oko toga da služe za neko fantomsko odabrano društvo (neke novinare i neke koji ‘znaju čovika’ i ‘imaju vezu’). Nekad su i kazališne predstave išle iz dana u dan, pa zašto ne bi i koncerti uzeli tu praksu. Iskreno znam jako puno ljudi koji bi uživali u ambijentu intimnog nastupa. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Uz to kupnjom ulaznice direktno pomažete onome koga cijenite i volite i nema više prostora za razmišljanje da su glazbenici niškoristi i da su nekome na grbači (pa i vama, ako gledate širu sliku i plaćate porez ovoj državi). O terapeutskom djelovanju glazbe, samo ću ponoviti već napisanu frazu u drugom kontekstu, a to je da nećete biti ista osoba prije i poslije koncerta. Bit ćete rasterećeniji. Bolji.
Zašto su tjedni koncerti dobri za klubove
Ne znam je li treba crtati razliku između kluba u kojem se nešto događa i onog koji je zatvoren? Vjerujem da ne trebam. Hladni pogon nabija troškove i kad sve stoji. Osoblje iz uslužne djelatnosti ionako prima pomoć od HZZ-a. Ako krene popuštanje mjera i oni će doći na svoje radno mjesto i to u klub u kojem je već minglanje, a ne u prostor u kojem treba prvo pomesti paučinu. Na koncu ni taj šank ne treba doživljavati kao nezamjenjivi oltar. Trenutno je zabranjen ugostiteljski rad, ali nije zabranjeno imati samoposlužne aparate za kavu, osvježavajuće napitke, pivo, sendviče i grickalice, Neš’ ti investicije ako ti svaku večer ljudi dolaze zbog koncerta.
I jel’ sve po zakonu? Nema večernjeg utrška, nema konobara, šank zatvoren. Ako zakon ne krše fakulteti, bolnice, kolodvori i ostala mjesta gdje stoje takvi aparati, zašto bi kršio klub u koji dođe malobrojna publika zbog koncerta i gdje se svi strogo pridržavaju sigurnosnih zdravstvenih mjera?
A glazbena ponuda? Pa ako na tjedan dana rastegnete sve one koji bez problema prodaju 100+ ulaznica u normalnim uvjetima, još će vam i godina biti prekratka. A neće biti propast ni večeri u kojima se trebaju predstavljati i nova imena. Njima isto treba pozornica i nikome neće napraviti minus, dapače u sadašnjim uvjetima mogu i oni rasprodati.
PS: Javila mi se Nina Romić. Očekujte koncerte u nizu u Močvari. Jer koncerti nisu za odabrane, veća za sve koji ih žele.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
