Paralelno s reizdanjima novog vala, Croatia Records podsjeća slušatelje i na glazbenu povijest 1970-ih godina, vrijeme stvaranja prvih velikih rock bendova tadašnje Jugoslavije.
Prvijenac grupe Time, reizdan na vinilu, tako je proljetos bio najprodavaniji među domaćim izdanjima, da bi pred kraj 2020. došla najava sveobuhvatnog box-set poteza objedinjavanja albuma Korni grupe i solo albuma Kornelija Kovača u „Original Album Collection“ ediciju od šest dugosvirajućih uradaka u kutiji s pristupačnom cijenom za svačiji džep. Ovaj potez uključivao je i tijesnu suradnju između spomenutog hrvatskog diskografa i srpskog PGP / RTS-a, što je bilo nužno da bi se ovakvo izdanje našlo na tržištu.
Korni grupa dakako bila je jedna od najpopularnijih grupa svog vremena, a kako je vrijeme pokazalo bila je i ostala najplodniji rasadnik pjevačkih imena koja su potom desetljećima harala ovim prostorima. Dado Topić, Zdravko Čolić, Zlatko Pejaković i Dalibor Brun tu svakako spadaju u svojevrsni ‘prvi ešalon’, dok Dušan Prelević i Miroslava-Seka Kojadinović spadaju u početni, tj. tranzicijski period do pune afirmacije.
Miroslava-Seka Kojadinović kao jedina pjevačica u Korni grupi došla je u trenutku samog osnutka, a pitanje je u kojem smjeru bi tekla priča o ovoj grupi da Miroslava pred nastup na priredbi Radio Beograda „Studio 6 vam pruža šansu“ 1968. nije ostavila Kornelija Kovača na cjedilu rekavši kako joj se ne sviđa odabir pjesama zbog čega je klavijaturist morao umjesto nje otpjevati koncertni repertoar.
S dolaskom talentiranog beogradskog pjevača Dušana Prelevića polet je bio kratkog daha. Antipod Prelevićevom talentu bila je njegova destruktivna narav, koja ga je na koncu koštala i karijere, a iz Korni grupe je izbačen nakon što je na Jugoviziju (izboru za jugoslovenskog predstavnika za nastup na Euroviziji) došao pijan.
Dalibor Brun se poput Prelevića nije dugo zadržao u Korni grupa koja je pak fokus s estrade na progresivni rock dobila s dolaskom Dade Topića i solo gitarista Josipa Bočeka iz vinkovačke grupe Dinamiti. Zajedno snimaju i svoj najveći hit „Trla baba lan“, kasnije prepjevan i od francuske pjevačice Dalide, a pored europskog uspjeha pjesma će ostati upamćena i kao prva pjesma koja je igrom slučaja izazvala političku kontroverzu u Jugoslaviji. Naime, Josip Broz Tito je održao govor, a netko je potom pustio tadašnji jugoslavenski hit broj 1 čiji refren je išao „Trla baba lan da joj prođe dan“.
Nakon što je Branimir Mihaljek potom povukao Topića u zagrebačku super-grupu Time, iz sarajevske grupe Ambasadori u Korni grupu došao je anonimni pjevač Zdravko Čolić koji se nakon šest mjeseci odlučio za solo karijeru. Iz Osijeka potom za mikrofon dolazi Zlatko Pejaković i tu počinje albumska priča koja se ujedno tiče „Original Album Collection“ izdanja.
Naime, period Korni grupe koji se može nazvati: „godine singlova bez albuma“, identičan je karijernom putu sarajevskih Indexa, iz kojih je uostalom potekao i Kornelije Kovač, pa bi neki sveobuhvatni model pokrivanja cijele karijere Korni grupe trebao uključivati i te pjesme koje su na kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih vladale radijskim eterom, a bile objavljivane kao singlice. No to ovdje, dakako, nije slučaj zbog samog narativa koji podrazumijeva dugosvirajuće uratke na kojima je u vokalnom prvom planu Pejaković.
Albumi Korni grupe sušta su suprotnost radu na ciljanim radijskim singlovima, što je karakteristika pristupa koji odavno više nije u praksi. Iz toga proizlazi da su albumi za Kornelija Kovača bili nesputani kreativni autorski prostor potpuno oslobođen od diktata tadašnjeg glazbenog tržišta. Albumima se stremilo daleko više, da ne kažem i dalje od granica tadašnje države. Eponimni album iz 1972. na to jasno ukazuje; singl pristup srezan je korijenu, a albumom dominiraju dugačke ‘glazbene epopeje’ „Put za istok“ u trajanju od 14.22 minuta i „Moj bol“ od 10.29 minuta. Njihova kompleksnost u rangu je tadašnjih britanskih prog rock sastava, ali ono što je zamjetno jest da psihodeliju kao moment izazvan psihodeličnim drogama tadašnja glazbena scena Jugoslavije nije poznavala. U neku ruku prvijenac Korni grupe ispada kao jelo bez ključnog začina, forma je tu, ali je sve više u sferni nekog, nazovimo ga, pomaknutog mjuzikla. Nedostaje neki element rokerske mahnitosti koji bi ovaj album stavio na mapu nezaobilaznih ex-Yu albumskih evergrina. No svakako ne treba zaboraviti da je ovaj album Korni grupi omogućio nastup na uglednom švicarskom Monteaux Jazz Festivalu, gdje je vjerojatno i začeta ideja da Korni grupa krene u najprogresivniji potez svog vremena, a to je snimanje albuma na engleskom jeziku. U tu svrhu 1974. grupa uzima naziv Kornelyans kada izlazi album „Not An Ordinary Life“ snimljen i produciran u Italiji.
U sferi sympho rocka bolji album od „Not An Ordinary Life“ Jugoslavija nije vidjela prije, ali ni kasnije. Bilo je to miljama daleko od svega onoga što je predstavljala pjesma „Moja generacija“ koja je iste godine Korni grupu odvela na Euroviziju. Može se reći da je to bila godina pogrešno podijeljenih karata, ujedno i dokaz da jedan bend ne može paralelno funkcionirati na dva kreativna kolosijeka jer će se kad-tad dogoditi situacija da će se kriva glazba plasirati krivoj publici ili na krivom mjestu. „Moja generacija“ bila je za jugoslavensko, a ne europsko tržište. Bilo je to očito po njenom lošem plasmanu tada u Brightonu (12. od 17). „Not An Ordinary Life“, s druge strane pak nipošto nije bio album za postići uspjeh na jugoslavenskom tržištu koliko god dotad bio popularan bend koji ga je snimio.
Posljedično, slijedila je naprasna Kovačeva odluka da se Korni grupa treba raspasti. Gotovo filmski scenarij. Iduće 1975. to se događa s oproštajnim live albumom „Mrtvo more“ snimljenim na dva, također oproštajna novosadska koncerta. Pomalo je paradoksalno da je upravo „Mrtvo more“ ponudilo onaj balans koji Korni grupa nije imala na dva prethodna studijska albuma. Uz sve, tu je i neprikosnovena izvođačka superiornost, kao i kemija nastupa uživo pred publikom. U današnje vrijeme takvi albumi bili bi povratničnog, a ne oproštajnog karaktera.
No tada je i rock and roll bio hirovita stvar koja se nije pretjerano brinula o sutrašnjici. Približavanje karijere Korni grupe na ovaj način puno objašnjava i mentalitet među jugoslavenskim rokerima tog doba i daje objašnjenja za ono što je nastajalo u narednoj dekadi, konkretno novi val. Nije samo novi val bio gromoglasno drčan potez ustanovljavanja novih vrijednosti. Korni grupa je na svoj način to radila desetljeće prije – uvesti prog rock na skali mainstreama u prostor tadašnje socijalističke Jugoslavije i danas bi trebao biti potez vrijedan divljenja. Jer, ruku na srce, Bijelo dugme nakon toga je na istom valu jahalo uz dodatak jačeg folklornog otiska, time i potpunog definiranja YU-rocka iz druge polovice sedamdesetih i njegovog držanja u vrhu popularnosti. Novi val je u svom početku ipak bio samo borba da neki novi klinci svrgnu s trona recentne rock dinosaure u svojoj okolini.
Tri albuma s ovog „Original Album Collection“ izdanja pripadaju solo radu Kornelija Kovača. „Između svetlosti i tame“ iz 1977. godine upravo ocrtava zrelost i donosi lakoću stapanja rocka i jazza pod prstima ovog famoznog glazbenika. U neku ruku se ovaj album može doživjeti i kao nastavak Korni grupe, ali pod imenom njenog osnivača, jer tu su je i Josip Bočak, dok su za bubnjevima neponovljivi Ratko Divjak i Lazar Tošić.
Po istom albumskom modelu Korni grupe, drugi Kovačev solo album K2 „Why“ iz 1980. otpjevan je na engleskom jeziku, no na njemu je jedino Kornelije jugoslavenski glazbenik, a radio ga je u društvu britanskih sessiona glazbenika u Londonu, dok je sve otpjevala Linda Jardim. „Why“ stoga posjeduje notu kao većina fussion izdanja iz tih godina, pohvalno najviše u smislu: „da ne znamo da je Kovač na albumu ne bi nikad ni pomislili da su u tu glazbu umiješani prsti nekog s Balkana.
Posljednji „The Sampled Moonlight“ iz 1986. ujedno je i posljednji Kovačev solo album objavljen u Jugoslaviji. Uz Vlatka Stefanovskog, Josipa Bočeka, Nenada Stefanovića ‘Japanca’, Karela Novaka Čarlija, Miću Markovića, Stjepana Guta i kćerku Aleksandru Kovač za mikrofonom, ovaj album bilježi sve momente ‘synth’ osamdesetih, kao i lagani futuristički pogled u vrijeme kad će strojevi i sampleovi zamijeniti čovjeka. Naravno, tu je ‘tranzistorska’ produkcija i potpuni odmak od onoga što je Kovač radio prije svega šest godina od tog trenutka.
U konačnici teško je uopće jednim izdanjem, čak i ovakvog karaktera poput ovog box-seta sažeti osebujnost Kornelija Kovača, no s jedne strane ovo je fini uvid u to koliko su mu granice bivše scene i tržišta uvijek bile male i kako je svako malo radio skokove u svijet čiji je puls itekako dobro osjećao, dok je s druge strane radio gigantske korake na domaćem terenu kako bi na Balkanu udomaćio zvuk istog tog svijeta.
(Croatia Records / PGP – RTS, 2020.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
