Jedan od najvećih rock bendova na svijetu šest godina nije objavio album. Ništa čudno, no njihovo objašnjenje i više je nego porazno.
Bilo je ustvari sasvim jednostavno početi mrziti Metallicu. Mržnja je, poput početne ljubavi prema njima, bila ekstremna, koliko već ekstremno može biti javno paljenje njihovih ploča. Pad je bio brz i težak, popularnost nakon pada nikad veća. Četiri neporeciva studijska remek-djela u prvih pet godina postojanja, stvaranje sasvim novog podžanra i nevjerojatna preciznost izvođenja kompliciranih dionica – Metallica je izvukla heavy metal iz štakorske rupe i predstavila ga naglo zainteresiranom svijetu. Ta priča iz druge polovice osamdesetih bila je, dakle, bajkovita.
Kada je krenulo po zlu? Sjeme „izdaje“ bačeno je kada su za svoj najkomercijalniji album „Metallica“ iz 1991. angažirali producenta Boba Rocka (koji ni do danas nije svjestan koliko je smijeha njegov pseudonim izazvao na balkanskim prostorima). Bob Rock se već tada bio dokazao kao studijski majstor koji zna kako od dobrog benda napraviti bend bogataša. Uspio je to s Motley Crue, Cher i Bon Jovijem, pa što ne bi i s Metallicom. I tako se u opusu četiri teškaša iz Los Angelesa našla i prva balada. Moglo se već tada predvidjeti da „Nothing Else Matters“ ne donosi ništa dobra starim fanovima Metallice, kao ni njihovo slavodobitno pojavljivanje na Wembleyju, gdje su odali počast Freddieju Mercuryju rame uz rame s Eltonom Johnom, Davidom Bowiejem i Bobom Geldofom. S umjetničke, kreativne ili komercijalne strane – ništa sporno.
Metalsko pleme je, međutim, isključivo. Crta razgraničenja između true i false pravila pronašanja je jasna, a Metallica je tada prešla granicu dobrog ukusa, kakvog poznaju metalci. Došao je trenutak kada se na ulici više nisu mogli otprve raspoznati fanovi Metallice, jer su izgledali kao „obični“ ljudi, a to, u tom svijetu, jednostavno više nije bilo – to.
Bio je to svjesni kreativni zaokret benda, odluka zbog koje se nikom nisu trebali opravdavati. „Afera Napster“ iz 2000. godine je, međutim, pokazala u što su se uspjeli pretvoriti. A to više nije imalo veze s iluzornom „izdajom“ metalskih načela. Napster je, za one zaboravne, bila prva masovno popularna file-sharing mreža. Platforma koja je korisnicima omogućavala razmjenu glazbe, filmova i koječega drugog. Događalo se to, dakako, u zakonskoj sivoj zoni, a slično je dan danas, budući da problem autorskih prava na internetu ni blizu nije uređen, niti će to vjerojatno ikada biti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WEL6_SuQCu8[/youtube]
Metallica je, predvođena bubnjarem Larsom Ulrichom, ludovala po medijima kad su shvatili da je preko 600 tisuća ljudi razmijenio preko Napstera njihove pjesme. „Jedna od najvećih zabluda vezanih uz Metallicu jest da smo mi ovdje zbog fanova. Ne, mi smo ovdje samo zbog nas“, vikao je tada u mikrofon brbljavi danski bubnjar. Sud je stao na njihovu stranu, Napster je propao, a javno paljenje ploča po američkim gradovima moglo je početi. To je bio taj trenutak kada je postalo jednostavno mrziti Metallicu, svim zaslugama unatoč.
Godina je 2014., Metallica je s Bobom Rockom snimila još četiri albuma, a da nijednu pjesmu s njih ne izvodi na koncertima, repertoar im doseže najdalje do 1991. Najbogatiji su rock bend na svijetu, odlaze grupno na psihijatrijske sesije i centre za odvikavanja, a nakon šest godina apstiniranja od ulaska u studio, počinju se suočavati s pitanjem: „Kad će novi album?“ Takvo je postavio nedavno i novinar Metal Hammera, već godinama najutjecajnije heavy metal tiskovine, a odgovor koji je dobio od njihova menadžera Cliffa Burnsteina zorno pokazuje što je danas Metallica: “Mi smo izvozni proizvod, poput Coca-Cole, igramo po zakonima tržišta. I kad takva korporacija dobije težak financijski udarac poput albuma ‘Lulu’ i filma ‘Metallica Through the Never’ (album ‘Lulu’ je koraboracija Metallice i Lou Reeda koja se prodala u mizernih 35 tisuća komada, a u spomenuti igrano/promotivni film ulupano je 30 milijuna dolara, a zarađeno tek osam; op.a.), tada ne treba biti doktor ekonomije kako bi se shvatilo da članovi benda neće izdvajati novac za novi ulazak u studio. Neće se uložiti čak ni u najobičniju greatest hits kompilaciju“.
A kako će Metallica vratiti izgubljeno? Bukiranjem najvećih britanskih festivala za 2015, Reading i Leeds, kao što su lani bukirali Glastonbury i Sonisphere. I tu je opet nastao problem, jer navedeni festivali veze nemaju s heavy metalom, pa metalci na takvim mjestima, osim na koncertu Metallice, nemaju što tražiti.
Umjesto našeg zaključka, mirne duše ćemo prenijeti završnu misao Paula Brannigana, novinara Metal Hammera: „Obožavatelji obrišite svoje suzne oči i shvatite već jednom – Metallica nije bend, već skupina čuvara multi-milijunskog brenda. Oni ne mare za vas, nikad i nisu. Kada vam kažu na koncertu koliko im je u životu važna i posebna ‘obitelj Metallica’, ne misle na vas, nego na zaposlenike njihove korporacije. Vi ste za njih samo hodajući novčanici!“
Mi možemo samo dodati: šteta. Baš šteta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
