Razlučiti puki kreket, kojim smo neprestano okruženi, od bitnoga, čovječnoga, nije nimalo lako. I oni koji to žele, trse se čitav život. Poneko možda u tome i uspije.
Pozornica ugodno zatamnjena, na njoj razmjerno uredno poslagane tamnozelene staklene boce, u njima šiblje, na šiblju raznobojne plastične štipalice. To je sva scenografija, a nije riječ ni o umjetničkoj instalaciji, ni o smetlištu na kojem je netko ubijao dosadu. Nalazimo se, brzo ćemo saznati, u kraljevskoj šumi, a već samom scenografskom postavkom (scenografkinja Tanja Lacko, oblikovanje svjetla Marino Frankola) smješteni smo u svijet dječje igre i mašte, jednostavan, a začudno zanosan, onaj u kojemu su tri kamenčića i dvije grane – u ovom slučaju boce, šiblje, štipalice, poslije i ponešto najobičnijih, bijelih, jednokratnih plastičnih čaša i dvije plastične gajbe za piće – dovoljni da predstave što god stvaralac poželi.
Jednako je domišljat i pretvorbeni kostim (kostimografkinja Milena Medvešek) glavnog junaka. Kao princ, on nosi običnu zelenu majicu kratkih rukava, kao žabac djelomično je navuče na glavu i – evo vodozemca.
Dramski tekst „The Frog Prince“ (1982) američkog literata i filmskog redatelja Davida Mameta (1947) vrlo slobodno izvire iz klasične bajke u nas znane pod naslovima „Žablji princ“ i „Kraljević žabac“, što je početkom 19. stoljeća pribilježiše njemačka braća Jacob i Wilhelm Grimm, te poetsko-filozofski razmatra neke aspekte ljudske prirode i društvenih ustaljenosti. U odličnom prijevodu Pavlice Bajsić i redateljskoj obradi Renea Medvešeka, ostvaren u koprodukciji zagrebačkog Teatra Exit i velikogoričke POUVG scene Gorice, „Kreket“ nas blago, duhovito i mudro izmješta iz strke svakodnevice, da bi ponešto rekao upravo o njoj, svratio pažnju na temeljnije vrijednosti međuljudskih odnosa, prebacio nas na gledište na koje malo kad stignemo kročiti.
Jasno izražene pouke možda i nema, ona je zapretena, ali naslutiva, no mješavinom očuđenja i zabavnosti, ostvarenih smireno, bez standardnih atrakcija, „Kreket“ će pažljivog gledatelja navesti na promišljanje izvan svagdanom usvojenih kalupa. Za mnoge prave, duboke spoznaje potrebna je zbiljska promjena perspektive, što junak „Kreketa“ kusa padom iz prinčevske u žablju.
On pritom ne mijenja karakter, dobroćudan je i simpatičan i kao princ, no zahvaljujući posve drugačijim okolnostima bivstvovanja, shvaća mnogo toga što prije možda i nije mogao, zato što mu je bilo izvan vidokruga.
Odlično intoniravši svoj lik u podigrano karikiranom ključu, Luka Dragić u nosećoj ulozi princa-žapca dražesnim veseljem iz sebe pravi „žabavnoga“ bedaka, a nenametljivo su, s privlačnim daškom amaterske (u najboljem smislu) opuštenosti točni i Ivan Grčić kao prinčev vjerni posilni Mato te kao dobra mljekarica. Posve neočekivano, ali vrlo prikladno, cjelina je prošarana, ili obojena, strasnim blues skladbama Adama Semijalca, alias Bebea na Volea, koji ih je isprva i izvodio na pozornici, dok sad alternira s Fabijanom Pavlom Medvešekom koji ga je ovom zgodom uspješno zamijenio.
Kao i većina Medvešekovih uprizorenja, otprilike osamdesetominutni „Kreket“ odiše skladom, poezijom i opojno zibavim ritmom te nedvoumno ostvaruje ono što je redatelj nekom zgodom naveo kao težnju, a to je da se kroz kazalište ne bavi mimetičkim oslikavanjem onoga što vidi kao obilježja današnjice, nego da prenosi ideale koji su izvanvremenski, a ipak vazda aktualni.
Premijerno izveden u ožujku 2013., „Kreket“ je na Festivalu regionalnih kazališta Prolog u Sisku dobio prvu nagradu publike, a Medvešek je proglašen najboljim redateljem; na 14. Naj, naj festivalu „Kreket“ je osvojio Nagradu za najbolju predstavu, a Luka Dragić za najboljeg glumca, dok je na 21. Festivalu glumca 2014., Dragić nagrađen nagradom Nevenka Filipović za najboljeg glumca u predstavama za djecu i mlade.
(Teatar EXIT, Zagreb, 22. listopada 2015.)