Prvi svjetski rat, antinomije u ‘Legendama’, Zagreb, mađarska politika, dekadencija, dekanonizacija pisca, te njegov odnos s drugim ovdašnjim književnim velikanom Andrićem teme su knjige Krešimira Nemeca, koja objavljena u izdanju Naklade Ljevak, propituje različite slojeve Miroslava Krleže kao pisca i kao kontraverzne osobe koja je svojom veličinom zasjenila cijelo stoljeće domaće književnosti.
Knjiga povjesničara književnosti Krešimira Nemeca “Glasovi iz tmine: Krležološke rasprave” donosi pet studija o životu i djelu našeg najvećeg pisca Miroslava Krleže objavljenih u različitim publikacijama u posljednja dva desetljeća, te dva nova eseja objavljena po prvi put upravo u ovoj knjizi.
U raspravi o Krleži u Prvom svjetkom ratu, Nemec propituje na koji su način sve uloge koje je pisac za vrijeme tog velikog sukoba obnašao (kadet, vojnik, bolesnik, činovnik, vojni analitičar, dezerter) odigrale na prozu u najvećem djelu objedinjenu u zbirci novela “Hrvatski bog Mars”, odnosno na koje je sve načine bio intimno upoznat sa sudbinom malog, ali buntovnog naroda u stalnom stadiju pogibanja na tuđim bojišnicama.
Poglavlje “Struktura Krležinih antinomija” glavno težište ima u ranim dramskim tekstovima (“Legende”) i oprekama koje čine sukus radnje gdje se likovi proroka, otkrivača i umjetnika suočavaju sa svojim sumnjama koje upućuju na besmislenost njihovih poziva i ideala (Isus i Sjena, Kristofor Kolumbo i Michelangelo Buonarroti protiv Nepoznatog), a se pridružuje i par koji čine slikar iz naslova u “Povratku Filipa Latinovicza” i njegova mračna nemeza, Grk Kiriales.
U “Dvokatnom gradu” u središtu pozornosti je Krležin specifičan odnos prema svom gradu Zagrebu, koji često vidi kao provincijalno leglo dosade, s još jednom dubokom antinomijom u svojoj srži čiji kontrast sjajno oslikava u svom tekstu “O malograđnskoj ljubavi spram hrvatstva”, a predstavlaju je terasa hotela Esplanade i blato Trnja. Tekst “Mađarske teme u ‘Zastavama'” doima se kao naslabije poglavlje ove knjige jer pomalo zbrzano prolijeće kroz najveći Krležin tekst, pritom se uglavnom zabavljajući tek razlikama u pogledu na mađarsku politiku oca i sina, istoimenih glavnih likova romana.
Od dva nova teksta, Nemec se u jednom bavi dramom “Leda” koju opisuje kao konačni pad kuće Glembajevih u neukus i dekadenciju, dok se u drugom bavi usporedbom Krleže s njegovim svojevrsnim vječnim antipodom, nobelovcem Ivom Andrićem. Nemec govori o njihovim različitim osobnim odnosima (Krležino omalovažavanje Andrića, nasuprot podršci iz suprotnog smjera), temperamentu (Krleža kolerik i predstavnik aktivnog života, nasuprot melankoličnom i kontemplativnom Andriću), ideološke pozicije (Krleža kao Titov sluga, Andrić kao paž nepopularnih vlada koje su prethodile), pitanja identiteta (Krleža kao hrvatski pisac, a Andrić jugoslavenski), te poetiku (paralelno s Nietzscheom, Miroslav Dioniz i Ivo Apolon), sa zaključkom da ova dva pisca treba uzimati inkluzivno, Krleža i Andrić, a ne Krleža ili Andrić.
Neke od najzanimljivijih ideja Nemec iznosi u početnom poglavlju o dekanonizaciji Krleže, kada nakon studije recepcije Krležine književnosti koja je bila ili odveć negativna ili pak slijepo afirmativna, postavlja pitanje kako se odnositi prema takvom velikom kanonu u doba “digitalizacije, interneta, brzine, poetike fragmenta, SMS-a i bloga.” Autor pretpostavlja da će Krležu čitati samo rijetki pritom čineći “male rezervate, otoke visoke kulture i odnjegovanoga ukusa u moru radikalnog egalitarizma i umjetnosti ‘jednoga kroja’ kojom će dominirati spektakl, kič, estrada i estetika efekta.” Neka “Glasovi iz tmine” posluže kao dodatni poticaj za razvijanje tih malih rezervata u kojima se mora održati naš stalni dijalog s ostavštinom najvećeg pera prošlog stoljeća.
(Naklada Ljevak, 256 str., studeni 2017.)