Kristijan Goja (Dok AnalogX): Na SuperUhu nastupam u čast svog velikog neuspjeha!

Bend koji je prije tri godine otvorio seriju koncerata u Tvornici kulture pod imenom “Inkubator”, u organizaciji ovog portala, dobio je poziv za SuperUho festival u Šibeniku. Evo razgovora…

Kristijan Goja (Foto: Ante Filipović Grčić)
Kristijan Goja (Foto: Ante Filipović Grčić)

Instrumentalni intro

„Ne žalim se na raspored, jer je poslije doista bilo udarnički, ali skroz vjerujem da bi ovaj šansonjersko neo-gypsy swing zajebantsko-promućurnih tekstova raju pod gasom u kasnijim satima naložio još i više. Zamislite Ramba Amadeusa više orijentiranog na pjesme, ili Gegu s malo funkcionalnog mozga u glavi i to je to, osim što je ujedno i totalna ludara.“

Glazbeni kritičar Goran Pavlov nakon koncerta Dok AnalogX-a na prvom Terraneu

 

„Njihov dub/bossanova groove je bio tijelu ugodan jednako kao i inteligentni tekstovi pjesama koji su se pak nenametljivo miješali s glazbom. Za autora ovih redaka bili su nešto poput najboljeg mentalnog aerobika i popodnevnog razgibavanja samo u obliku lupanja ritma stopalom.“

Glazbeni kritičar Zoran Stajčić, također nakon nastupa Doka na Terraneu

Prva strofa

– Stari, gužva mi je u dućanu, ne mogu pričat, nazovi me za 15 minuta – ovakvu rečenicu nijedna od zvijezda nadolazećeg SuperUho festivala nije u životu izgovorila. Nijedna, osim Kristijana Goje, lidera grupe Dok AnalogX (nekad poznate i kao Famozni Doc, Dok 2 i Dok 9), koja je prije dva dana najavljena kao jedna od atrakcija festivala koji će od 3. do 5. kolovoza biti održan na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.

Petnaest minuta kasnije: – Stari, pune su blagajne, zovi nakon tri!

Kike Goja radi na „televizijskom odjelu“ jednog dućana tehničkom robom. Kike Goja je hodajući dokaz sljepila, ignorancije i nedostatka sluha hrvatskih diskografskih kuća, koji već 22 godine imaju na dlanu (u više navrata im se bezuspješno nudio) dragulj estradne avangarde, unikatan komad pitkog glazbenog vizionarstva kakav bi, uz pristojnu produkciju, Goju u dućanu tehničkom robom učinio kupcem, a ne prodavačem.

Nakon tri: – Da, sa SuperUha su me zvali. I evo ti odmah ekskluziva – nastupam potpuno sam, i to u čast svog velikog neuspjeha.

Druga strofa

Sam?

Nije to u mom slučaju ništa neobično, ja sam primarno kantautor. Ja sam Tyrannosaurus Rex, kantautor 20. stoljeća; olovka, papir i gitara.

Što se dogodilo s idejom benda? Odnosno, postoji li još Dok AnalogX?

Moje glazbeno razmišljanje, ustvari, nikad nije bilo „bendovsko“. Svojim suradnicima sam uvijek pristupao individualno i nekako je to uvijek bila neka vrsta pratećeg benda. Ne planiram ništa, nisam dužan planirati nešto, nemam potpisan ugovor, radim po svome, po svojim trenutačnim osjećajima. Poziv na SuperUho me potaknuo da stavim žice na gitaru nakon jedne pauze.

To pitam jer je dojam u gradu bio da si dignuo ruke od svega…

Bilo je više takvih trenutaka. Naravno da su potaknuti nemogućnošću napredovanja u lokalnoj sredini i nemogućnošću izlaska iz mikroregionalne priče na neku širu. S druge strane, činjenica je da izvođači poput mene više nisu ni supkultura, nego totalna margina, pa je logično da se s vremena na vrijeme preispitaju. Te faze su nužni dio puta.

Što se ‘velikog neuspjeha’ tiče… Dvadeset i dvije godine na sceni, kultni status, lokalni hitovi, dva puta na Terraneu, sad na SuperUhu i sve te stvari koje na tisuće bendova nikad ni blizu nisu imali. Dakle, neuspjeh?

Kad ti narelevantniji hrvatski muzičari i struka daju potporu i priznanje, a izdavačka ti kuća naprasno otkaže već napisan ugovor i više ti se ne javljaju na telefon, onda jednostavno izgubiš volju… Nisam opterećen uspjehom ili neuspjehom kao takvim, već kulturnom dekadencijom na svim razinama.

Ali davno je prošlo vrijeme kad se ugovor s izdavačem smatrao uspjehom. Kome danas više trebaju izdavači?

U ovo vrijeme postliberalnog kapitalizma, podrška glazbene industrije je još uvijek nužna. Živimo u okolnostima u kojima je luksuz uopće se baviti autorskom glazbom. Drugim riječima, želim izdavača koji će uložiti u mene…

Takvog svi žele, ali ga rijetko tko nađe. Uglavnom traže da bend financira sve, i studio i spotove, a oni šalju mailove medijima…

Onda neka se nazovu drugačije, neka budu administratori! Moja kalkulacija da uložim u nove žice i nađem novu gažu, jest moje vjerovanje u moju izvedbu i moj rad. A njihova kalkulacija mora bit nešto drugo; ako oni ne vjeruju nikome i ni u koga, neka se jednostavno ne bave s tim.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=Q75LJAxKXug[/youtube]

Refren

Kakvu si viziju imao prije 22 godine, kada si isto izlazio sam s gitarom na pozornicu?

Nisam imao viziju, bio sam taknut nebeskom providnošću. Činjenica je, ne anegdota, da su mi šibenski glazbenici na moja prva dva nastupa naštimavali gitaru. Ja to nisam znao. Činjenica je i da sam doslovno znao sam tri akorda kad sam prvi put izašao na binu. Ali je isto tako činjenica da sam već onda imao potpuni spektakl ideja u glavi i nisam se nikad bojao pozornice. Tada sam imao jedno naivno vjerovanje da se kroz angažiranost u glazbi može doći do prepoznavanja i priznanja.

Nekima je to upalilo, vidi pod TBF ili Hladno pivo…

Donekle, ali u principu, ja tu ne vidim nikakvu društvenu angažiranost.

Nego kako bi to onda definirao?

Takvi izvođači postoje da bi se pokazala demokracija na tom nekom našem kulturnom nebu. Mogao bih ti sad nabrojati deset razloga zašto mislim da ti izvođači ne stoje iza svojih stavova.

Dobro, ako angažiranost nije jamac uspjeha, što onda jest? Ti si u devedesetima tražio sreću i u Zagrebu… Jesi li shvatio što ti je nedostajalo?

Nedostajala mi je lova.

Treća strofa

Najpoznatija postava Famoznog Doca bio je trojac Goja-Marković-Pulić u ranim devedesetima…

To je bila najautentičnija postava, jer sam tada imao najveću količinu magije, ni u jednom trenutku nisam pomišljao na kompromise na štetu nadahnuća i originalnosti stila. I nije prošlo, barem ne izvan Šibenika. Određeni kompromisi su se pojavili kasnije, kada sam svjesno radio neke zabavnije pjesme koje ne bih stavio ni na B stranu singla, tek možda na C stranu. Te su pjesme napravljene za kafiće i postale su lokalni hitovi. Možeš se kladiti da sam prvi autor u Dalmaciji koji je u svijet koncerata u lokalnim kafićima ušao s autorskim pjesmama. Prvi sam, dakle, autor koji je naplatio nastup u kafiću s autorskim stvarima.

Onda si se upustio u eskperimentiranja s elektronikom i tko zna s čime sve. Bend je prvo bio Dok 2, pa Dok 9…

Realnost je napravila svoje, promjene glazbenika u bendu su bile neminovne. Neosporna je činjenica da je dosta glazbenika iz mog benda bilo preuzeto od strane komercijalnih izvođača ili su se počeli baviti prigodničarskom glazbom. Pirevi i spovodi…

Hoćeš reći, prodali su se svi osim tebe?

Na određeni način je tako. Ali da ne bih sad previše veličao svoj lik i djelo, to je ispalo tako jer sam sasvim prosječan izvođač i nemam taj urođeni dar da dobro izvodim tuđe pjesme. U tom smislu nemam što ponuditi.

Outro

Što nakon SuperUha? Može li se dogoditi da ti to bude posljednji nastup? Sve nekako miriše na to…

Prepuštam to sudbini. Previše toga imam iza sebe da bih sad bio euforičan zbog tog nastupa, kod mene je sve u jednom kontinuitetu inspiracije. Kod velikog broja izvođača koji su „uspjeli“, prije ili kasnije se primijeti da u karijeri počnu neke stvari raditi „na silu“. Ja nikad nisam radio nešto jer sam to morao. Općenito, u budućnosti se vidim u nekakvoj instrumentalnoj, ambijentalnoj glazbi. Pa kad bude vrijeme…

 

Objavljeno u suradnji s portalom Tris.com.hr

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh