Ako ste štovatelj likova i djela Franka Zappe i Captaine Beefhearta, onda vam zatitra srce na objavu izdanja kao što je Krv u stolici.
Ja, priznajem, jesam štovatelj spomenutih. Volim kad stvari kreću nesputano i u nepoznatim smjerovima i kad je glazba poligon za igru i poigravanje. Tanka je tu nit između pretencioznog i želje da se to ne bude. Ta nevidljiva nit tu i razdvaja takva djela u dva tabora. U prvom, onom boljem, je itekako osjetno kad su se glazbenici prepustili i dozvolili da ih glazba nekud odvede, a time i vas kao slušatelja. U drugom, onom gorem, je kad se cijela (ne)forma optereti nekom željom za dokazivanjem.
Na našem hrvatskom glazbenom nebu želja za dokazivanjem zna često biti toliko jaka, pa djela ovakvog ‘slobodnog’ predznaka budu zagušena nečijim egom i to je onda teško za slušati. S druge strane, zna se dogoditi da je ideja dobra, ali glazbenici nedorasli zadatku i izvedbi. To tek ne valja. Nekakvo nepisano pravilo bi trebalo biti da opaki glazbenici skinu okove forme i što bi se u slengu kazalo ‘zabriju’ bez srama i utega važnosti vlastitog imena.
U posljednje vrijeme svjedočimo uzletu nekih domaćih mladih imena iz područja jazz glazbe koji osim što posjeduju dobru podlogu znanja, imaju i želju lomljenja okvira u potrazi za nekim novim kanalima kroz koje bi pusti bujicu svoje glazbene mašte i energije, a ovdje je upravo to slučaj.
Sastav Krv u stolici okupio je klavijaturist Leo Beslać, koji se za ovu priliku uhvatio žičnih instrumenata. S njim su još gitarist Luka Čapeta i bubnjari Silvio Bočić i Matej Perić, ali je pored njih još dvanaest gostujućih kolega od mladog vibrafonističkog talenta Šimuna Matišića preko puhačke sekcije (od flautistica do saksofonista), do orguljaša i violinistica. Da ne bi bilo zabune, ne djeluju oni svi u isto vrijeme poput nekog big banda, već učestvuju parcijalno na sedam, što, uvjetno kazano, pjesama do instrumentala od kojih „Rokerska tama“ premašuje 19, a „Manifestacije: studentske“ 17 minuta.
Jedino petominutni instrumetal „Aleatoric Boogie“ (simplified)“ tu predstavlja nešto što bi se moglo izdvojiti kao neki singl samo za odabrane radijske stanice i rijetke emisije. Sve ostalo je ‘drive’ u kojem se kovitlaju punk, metal, jazz, psihodelija i nešto što bi se moglo okarakterizirati kao eksperimentalna narativno-teatarska forma. Ključ razumijevanja tu leži u citatu Tome Bebića: “Ne stidi se svoga govna jer to si ti od njega napravio”, koji je naveden na Bandcamp stranici albuma.
No naravno, ne može jedan Bebićev citat biti alibi za sve. Naime, iako je putanja koju Krv u stolici posjeduje uistinu famozna i zapaljiva u dosta segmenata, cijela stvar ima i nekih nedostataka i oni se možda najviše tiču postprodukcijskih odluka. Da ne bi bilo zabune, iako je sve snimljeno kako bi zvučalo produkcijski nepolirano, u postpordukcijske odluka spada još izbor što uvrstiti, a što ne, kao i nekad skratiti ono što se kolokvijano naziva ‘pilanje’. A krv u stolici ga zna ‘zapilati’ u svojoj zaigranosti i nekad se držati monotonog jedno-te-istog paterna koji je možda njima dobro došao kao zajednička mantra pred nečije improvizacijsko iskakanje, ali definitivno preduga ‘mantra’ za slušanje, kao što je to na primjer slučaj s pjesmom „Sve ponovo!“ za koju bi možda bilo efektnije da je otišla u fade out prije nego li se u konačnici nije dogodilo ništa konkretno u zadnjih 7-8 minuta trajanja. Posebno ako se još uzme u obzir naredna „Manifestacije: radničke“, koja iako sporija i ambijentalnija, nosi više slušateljskog uzbuđenja. Također „Rokerska tama“ zahtijeva nešto koncizniji tekst upravo iz razloga jer se sprda s epikom hard rocka, bar iz razloga da nije toliko čujno da se ne dobacuje do mete, izuzev odličnog blues sola.
Pa ako se vratim na Zappu i Beefhearta, spomenutih na početku teksta, ta dva maga su itekako znala kad nešto skratiti na minutu-dvije i prezentirati kao minijaturu dobre ideje koja je u konačnici samo to i ostala i tako zabilježena jer se iz nekog razloga u trenutku nastanka nije mogla dalje razviti. Krv u stolici bi se prvenstveno trebali osloboditi toga da je sve nastalo iz slobodnog duha i izvedbe ujedno i dobro. Možda se može na to gledati kao na neko stavljanje u kakve-takve okvire, ali se prije odnosi na veću samokritiku u naknadnoj pameti koja spada u postprodukcijske zahvate. Nekad imaš dovoljno veliko vedro, ali ga svejedno ne možeš odnijeti gdje želiš kad ga napuniš do vrha.
Na koncu bilo bi čudo svjetskih razmjera da je Krv u stolici uspio iz prve ubosti tamo gdje treba, no radi se o pothvatu kojeg definitivno treba pozdraviti i koji bi ako se nastavi držati svojih postulata uistinu mogao nešto značajno učiniti na polju pravog i iskrenog shvaćanja grupnog glazbenog eksperimentiranja na ovim prostorima.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
