‘Hasta la victoria siempre’, ‘Viva la revolucion’, ‘Patria o muerte’ ili ‘Yo soy Fidel’, parole koje se na gotovo svakoj većoj površini ističu uz zidne crteže trojice kubanskih revolucionara, Fidela Castra, Ernesta Guevare i Camila Cienfuegosa, neizostavna su kulisa posjeta jednoj od posljednjih komunističkih država na svijetu. Romantičarski prizvuci revolucije prema kojoj dio stanovništva još uvijek broji godine dio je kubanskog folklora baš kao i rum, cigare, salsa i uglancani oldtimeri koji neprestano proizvode photo-opportunity u kontrastu s izblijedjelim fasadama i polusrušenim kućama.
U glavnom gradu Havani vrijeme kao da je stalo, ali samo ako se gleda kroz površna stakla retro-nostalgičara. Iole skoncentriranije oko obratit će pažnju da njihovom glavnom šetnicom Paseo del Prado ne šetaju samo u šareno odjevene senorite i gospoda u bež vojničkim košuljama, već i tinejdžeri sa longboardima, tetovažama i piercinzima te mobilnim uređajima iz kojih trešte najnoviji hitovi s MTV-ja, dok i oni sami izgledaju poput latino verzija Chrisa Browna – generacija koja je preskočila ikseve i ipsilone.
U mjesecima nakon smrti njihove centralne političke figure, Fidela Castra, glavni komentar koji se mogao čuti bio je: “Ovo je kraj Kube kakvu poznajemo”. Međutim, internetska i digitalna revolucija nakon one Fidelove već se počela nazirati prije deset godina kad je Fidelov brat Raul preuzeo vodstvo državom. Raul Castro svojim je stanovnicima omogućio niz promjena koje su uključivale otvaranje privatnih biznisa, posjedovanje mobilnih uređaja i računala (koji su do tad bili zabranjeni i smatrani opasnima po vladajući sustav) i uvođenje Wi-Fi punktova u hotelima, određenim parkovima i trgovima. Kubanske vlasti još su prije deset godina osuđivale internet kao “veliku bolest 21. stoljeća”, dok danas broj korisnika interneta osjetno raste zahvaljujući njegovoj sve bržoj vezi i nižoj cijeni.
S 35 javnih Wi-Fi pristupnih točaka uvedenih 2015. godine brojka se danas povećala na preko 240, a mlađim generacijama internet je postao svakodnevna praksa bez obzira na činjenicu da je njegova dostupnost još uvijek znatno manja nego u većini svijeta. Naime, za sat vremena internetskog pristupa morate prvo kupiti karticu koja funkcionira poput telefonske kartice za govornice, čekati u redu od barem pola sata da biste ju kupili (lokalni šverceri prodaju po ulicama iste te kartice za dvostruku cijenu), platiti internetski sat oko 10 kuna (prosječna kubanska mjesečna plaća je oko 170 kuna), otići na jednu od Wi-Fi lokacija i nadati se da poprilično spor signal neće biti zagušen stotinama turista ili čestim smetnjama veze. Hoteli pružaju bržu i kvalitetniju vezu za osjetno skuplju cijenu sata (oko 35 kuna) pa je poželjno imati “vezu” za brzu vezu preko nekog od zaposlenih u hotelu. Nije ni iznenađujuće da cijelim otočnim internetom upravlja samo jedan operater, ETECSA, u vlasništvu države, koji na taj način još uvijek drži monopol kao jedini davatelj internetskih usluga.
Usprkos svim otegotnim okolnostima internet je Kubancima osjetno olakšao niz privatnih i poslovnih odnosa, od kontakata s rodbinom izvan zemlje i širenja Airbnb-ja i drugih servisa za najam smještaja, do bržeg protoka infomacija, vijesti, društvenih i kulturalnih pojava izvanjskog svijeta. Mlađoj populaciji internet je otvorio prozor u svijet iz kojeg je dostupnost internacionalne glazbe i američkih filmova i serija jedan od najznačajnijih ‘zelenih pašnjaka’. Možda kao prvi i najneposredniji izraz otpora Castrovom višedesetljetnom izolacijskom režimu, današnji tinejdžeri slušaju velikim dijelom američku Top 40 hits glazbu kojoj godinama nisu imali pristup, osim preko turista koji su posjećivali zemlju i kopirali im mp3-ce s vlastitih računala. Dobra i informacije i dalje jako teško dolaze na otok zahvaljujući američkom embargu započetom 1958. godine pa je i glazba velikim dijelom bila izolirana i vrtjela se oko standardnih latino žanrova poput salse i latin-jazza. Prvi nekubanski upliv glazbe dogodio se s reggaeom iz susjedne Jamajke i reggaetonom (sa svojom lokalnom inačicom pod nazivom cubaton) koji je još uvijek najpopularniji žanr među mladima, no zemlja se počela otvarati i drugim žanrovima.
Sin obitelji kod koje smo smješteni, Rey, dvadesetčetverogodišnjak je koji je kroz posjete turista u njihovoj casi particular u srcu Havane, otkrio dubstep, drum’n’bass i trap, nedavno je otvorio Facebook i redovito nabavlja novu glazbu, dijelom putem direktnog donwloada na svoj mobilni uređaj, dijelom kroz izmjenjivanje digitalnog sadržaja sa svojim društvom i susjedstvom putem USB stickova i eksternih hard driveova. Rey nam objašnjava da je na Kubi shareanje eksternih hard driveova najčešći način izmjene digitalnog materijala. Štoviše, ovaj tip prikupljanja informacija doveo je do cijelog novog (zakonski upitnog) biznisa pod nazivom “el paquete seminal” (tjedni paket). Možda u svijetu jedinstvena alternativa redovnom internetskom pristupu, takozvani tjedni paket omogućuje Kubancima tjednu nabavku gotovo svih najnovijih filmova, serija, glazbenih albuma, kompjuterskih programa i igarate digitalnih časopisa. Ponekad se skidaju i gigabajti stranica Wikipedije kako bi se onda mogli koristiti offline.
Još uvijek nije potpuno jasno na koji način pojedinci dolaze do terabajta podataka tjedno koji potom kupcima prodaju, točnije presnimavaju, po cijeni koja je najviša što je material “svježiji”, a koja potom opada svakim idućim danom s obzirom da je s vremenom sve veći broj korisnika koji su kupili i međusobno izmijenili podatke dijeleći pritom i početni trošak kopiranja sadržaja. Špekulira se o postojanju ilegalnih satelita ili o već spomenutoj boljoj internetskoj vezi u turističkim hotelima, no vlada kao da gleda kroz prste na ovu vrstu piratstva dok god se njime ne prenosi pornografija ili ikakva politička prijetnja sustavu. Procjenjuje se je kako je u 2015.godini “tjedni paket” bio glavnim izvorom zabave za milijune Kubanaca.
Značajan dio ovako nabavljenog sadržaja, pogotovo glazbe koju mlađe generacije slušaju dolazi iz engleskog govornog područja, no razumijevanje tekstova na koje plešu po klubovima je na vrlo niskom stupnju, s obzirom da je već dulje vrijeme prisutna problematika učenja jezika u školama. Dijelom zbog višedesetljetne izolacije i uvjerenja da je engleski jezik jezik neprijatelja, a dijelom zbog vrlo niskih plaća profesora engleskog jezika od svega oko 20 dolara mjesečno, novije generacije, osim ako ne rade u turizmu, engleski uopće ne govore. Turistička vodičkinja Lenia (otac joj je ime dao po Lenjinu), otkriva nam kako je upravo zbog niske plaće dala otkaz na mjestu profesorice engleskog jezika da bi se prebacila u sektor turizma gdje zarađuje triput više.
Zahvaljujući internetskom pristupu u Havani se uspjela realizirati i relativno nova umjetničko-zabavna mreža u vidu jednog od najpopularnijih klubova u gradu, “Fabrica de Arte Cubano”. Skraćenog naziva F.A.C. napuštena tvornica ulja u kvartu Vedado prenamijenjena je prije tri godine u razvedeni prostor na nekoliko razina koji istovremeno služi kao galerija suvremene umjetnosti, bistro, noćni klub, koncertni prostor i kino dvorana, a koji može stati uz bok najhipsterskijim lokalima Berlina ili Barcelone. Klub je projekt kubanskog glazbenika X-Alfonsa poznatog po svojoj afro-kubanskoj fusion glazbi, a koji je sa F.A.C.-om stvorio platformu za druženje i kreativnu izmjenu ideja glazbenika, vizualnih umjetnika, plesača, dizajnera, ali i turista koji sačinjavaju velik dio posjetitelja. Sam cilj osnivača bio je stvoriti publiku koja će konzumirati umjetnost na neelitistički način, već kroz spontanu sinergiju noćnog izlaska, plesa i otkrivanja uradaka suvremenih kubanskih umjetnika izloženih po prostoru u vidu fotografija, instalacija, skulptura i video projekcija, a sve to s neizostavnom čašom mojita u ruci. Sa vrlo aktivnom Facebook stranicom F.A.C. redovito obavještava o događanjima u klubu, a u ovom trenutku broji već preko 30 tisuća pratitelja.
Nas na dolasku dočekuje metal koncert na jednom, najnoviji hip-hop/trap hitovi na drugom, minimal-techno DJ na trećem te projekcija jednog od filmova Stanlija i Olija na četvrtom flooru. Umjetnički radovi izloženi su po zidovima duž tvornice, a u glavnoj prostoriji vrte se u glazbeni spotovi koji na Kubi čine neizostavni dio svakog modernijeg kluba i kafića u kojem se po deset puta na dan ne može čuti klasik revolucije, “El Comandante”.
Elektronska glazba uzima sve više maha u zemlji te je publika velike dvorane F.A.C.-a u sinkronoj energiji repetitivnog zvuka minimal techna njihovog lokalnog DJ-a. Moderna elektronska glazba na otoku desetljećima gotovo nije postojala, a techno i house dugo su bili nepoznati žanrovi. Danas se polako po zemlji pojavljuju prve neovisne etikete elektronske glazbe, klinci u svojim sobama produciraju glazbu na crackiranim verzijama Reasona, a nadobudni među njima odlaze u 4 ujutro na javne trgove kako bi nesmetano mogli koristiti inače zagušenu internetsku vezu i skidati nova elektronska izdanja i beatove.
Domaći producenti i dalje su zakinuti nemogućnošću kupovine ili prodavanja svojih “traka” preko najvećih digitalnih trgovina kao što su Beatport i Juno te se nabavljanje glazbe i dalje svodi na “el paquete seminal” putem kojih dolaze do programa za produkciju i foldera najprodavanijih sto tjednih pjesama na Beatportu. Međutim, promjene su vidne: Major Lazer održao je u svibnju prošle godine besplatan koncert u Havani te je kao elektronski producent tako ušao u povijest kao jedan od rijetkih američkih izvođača koji su nastupili na kubanskom tlu u više od pola stoljeća. Koncertu je nazočilo više od pola milijuna ljudi, a o svemu je snimljen dokumentarni film prikazan premijerno ove godine na festivalu Sundance. Istog mjeseca prošle godine se u drugom najvećem gradu Santiagu održao festival Manana Cuba, prvi internacionalni festival elektronske glazbe, na kojem su nastupili producenti i glazbenici poput Nicolasa Jaara, Adriana Sherwooda i A Guya Called Geralda, uz niz domaćih elektronskih imena, ali i izvođača kubanske folklorne glazbe. Ideja festivala bila je upravo to – ne dokinuti tradiciju već u nju implementirati novi internacionalni elektronski zvuk. Festival simboličnog imena Mañana, što u prijevodu sa španjolskog znači“sutra”, su uz jednog sulokalca iz Santiaga pokrenula i dva Britanca, a projekt je dijelom financiran putem Kickstarterove crowdfunding kampanje.
Većina kubanskih producenata nema sklonosti samosažaljenju niti žele da ih drugi sažaljevaju; drže kako je ograničeni protok informacija na Kubi samo izazov, a uz još malo strpljenja samo je pitanje vremena kada će se optički kablovi koje država još uvijek stopira, nesmetano koristiti u svakom kućanstvu. Prvi korak dogodio se krajem prošle godine kada je uveden dvomjesečni testni program kućnog interneta za dvije tisuće stanovnika Havane te nije nevjerojatno da će se uskoro klasične revolucionarne parole izmijeniti u “Hasta el Internet siempre”. Na ovu generaciju Fidelova revolucija, bojim se, ne može računati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
