Soundtrack predstave Matjaža Bergera prema tekstu Friedricha Nietzschea, a u izvedbi Laibacha mračan je i zahtjevan komad s elementima klasike, elektronike i industriala.
Novi album slovenskog avangardnog odreda Laibach “Also Sprach Zarathustra” soundtrack je kazališne adaptacije filozofijskog crossover romana Friedricha Nietzschea istog imena u kojem je ludi njemački genij poetski izložio glavne teze svoje filozofije kroz usta vlastite verzije perzijskoga proroka iz naslova koji se iz askeze u brdu spušta među svijet kako bi prosvijetlio ljude svojim učenjima o smrti Boga, nadčovjeku i vječnom vraćanju istog.
Koliko se Nietzscheovom Zaratustri to pokazalo teškim zadatkom, čini se da bi toliko teško bilo očekivati i da Laibachova glazba s ove ploče dopre do široke publike, budući da je riječ o prilično zahtjevnom albumu koji kombinira klasičnu glazbu s elektronskom i industrijalnom, a veći dio čine instrumentalne kompozicije u kojima se umjesto na jasne melodijske linije oslanjaju na atmosferu, a instrumente mijenjaju kolopleti bučnog zvukovlja poput režanja pasa i oštrenja noževa. Kroz takav zvučni kolaž probija oštar i prijeteći glas Milana Frasa koji ozbiljno čita Nietzscheove tekstove na tvrdom njemačkom.
Budući da je riječ o kazališnoj glazbi bez čvrstih songova s njemačkim tekstovima i elementima noisea, moguće je povući prilično čvrstu paralelu i s posljednjim studijskim albumom njemačkih industrijalaca Einstürzende Neubauten “Lament”, a koji je pratio njihov igrokaz o prvom svjetskom ratu. U oba slučaja isto tako nedostaje vizualna komponetna kazališne predstave kako bi se dobila potpuna slika onoga čemu je tonski zapis tek pratnja, iako će predaniji slušatelj i u samoj glazbi naći dovoljno razloga za uživanje. Možemo se nadati da ćemo imati priliku vidjeti predstavu Matjaža Bergera za kazalište Antona Podbevšeka u Novom Mestu, kako bismo mogli uživati i u kompletnom proizvodu.
Spajanje Laibacha i Nietzchea može se promatrati i na simboličkoj razini, budući da je Nietzscheova ostavština često nepravedno dovođena u koleraciju s banaliziranim nacističkim tumačenjem iste, kao što je i između Laibachovog izričaja često stavljan znak jednakosti s nacističkom propagandom kod onih koji od banalnog poimanja svijeta ne mogu dobaciti mnogo dalje zbog nedostatka inteligencije, mašte i prepoznavanja finije ironije.
Dok je i dalje najpoznatije glazbeno djelo koje ime dijeli s Nietzscheovom knjigom ono Richarda Straussa, slavno ovjekovječeno u Kubrickovom filmskom remek-djelu “2001.: Odiseja u svemiru” u sceni u kojoj majmun korištenjem oruđa čini skok u čovjeka na isti način na koji će čovjek učiniti onaj u nadčovjeka, odnosno “dijete zvijezda”, Laibach orkestracijski neće poći toliko Straussovim stopama koliko onim drugog Richarda, Nietzscheova prvo prijatelja, a zatim ljutog neprijatelja Wagnera. Ti koraci nalaze se na početku, a pogotovo na kraju albuma u pjesmama “Vor Sonnen-Untergang” i “Vor Sonnen-Aufgang” (prije zalaska, odnosno izlaska Sunca), koje se mogu doživjeti kao Zarathusrino spuštanje u svijet (zalazak) i spomenuto ponovno rođenje u nadčovjeka iz Odiseja (izlazak Sunca). Potonju pjesmu krase doista nebeski Minini vokali, a taj broj neupitno je srce albuma i njegov najpristupačniji trenutak. Nakon toga ono što slijedi u posljednjem zvučnom kolažu “Von Den Drei Verwandlungen” u principu je nepotrebna rekapitulacija sredine albuma i povratak na sve što smo s Mininim finalem već nadišli.
Prethodnim albumom “Spectre” iz 2014. Laibach si je stvorio dovoljno materijala da održava sjajne koncerte po festivalima i koncertnim dvoranama od Ljubljane do Koreja, ali i oslobodio se pritiska kako bi se mogao prepustiti i ovakvim umjetnički ambicioznijim projektima kakav je “Also Sprach Zarathustra”. Riječ je o ploči s kojom se itekako vrijedi upoznati, ali koja zbog svoje teške prohodnosti te zahtjevne i komorne prirode neće biti toliko često na gramofonu kao njezin popularniji prethodnik.
Ocjena: 7/10
Mute, 2017.