Slovenski kolektiv donio je u Lisinski izrazito ambiciozan projekt ‘Alamut’, simfonijsko djelo temeljeno na iranskoj povijesti i romanu Vladimira Bartola u izvedbi orkestra, dvije vokalne skupine, harmonikaša, tehničke ekipe i samog benda.
Ustvrdili smo već u nedavnom razgovoru s Laibachom da je u pitanju projekt koji na svojoj glazbi radi dvosmjerno kroz vrijeme, s jedne strane konstantno preispitujući vlastitu povijest i diskografiju, nanovo interpretirajući svoj minuli rad i postavljajući ga u kontekst današnjeg doba, dok s druge strane otvara uvijek nova vrata iza kojih leže različiti, često veoma ambiciozni glazbeni projekti.
Na sličan način moglo bi se opisati i njihovo koncertno djelovanje, pa smo tako ove godine imali priliku gledati dva sasvim različita koncerta Laibacha. Prvi je bio na proljeće u Tvornici kulture gdje su koncertno promovirali svoj eksperimentalni EP “Love Is Still Alive” i usto izveli svojevrsni best of recentnih glazbenih avantura, što iz posezanja za prošlošću, što iz određenih mračnih komornih djela kao što su “Thus Spoke Zarathustra” i “Wir Sind das Volk”, sve to začinjavajući s nekoliko obrada stranih hitova. Već na tom koncertu najavljeno je i sljedeće koncertno pojavljivanje Laibacha u Lisinskom gdje će biti promovirano njihovo simfonijsko djelo “Alamut”.
Bez konteksta koji donose popratni tekstovi, iz samog programa “Alamuta” vjerojatno bi mnogo toga običnome gledatelju ostalo nejasno iz samog programa. Riječ je o djelu u devet slika koje se temelji “na povijesnim događajima iz Perzije u 11. stoljeću, kako ih je u svojoj knjizi opisao slovenski književnik Vladimir Bartol.” Radnja romana koja govori o proroku Hasanu ibn Sabu koji vodi rat protiv Turaka što vladaju Perzijskim carstvom, nije opisana u programu, već se njeni dijelovi dočaravaju glazbom, a dio je, uz neke osnovne crte nihilističke filozofije koja podcrtava komad, iznesen u dva pojavljivanja Milana Frasa, zaštitnog lica benda i “Alamuta”, koji recitira parole o strašnom Bogu, ništavilu i bezvrijednosti ljudske egzistencije, povlačeći nekoliko ničeanskih paralela s njihovim ranijim programom “Thus Spoke Zarathustra”.
Uz Laibach, glazbu za “Alamut” potpisuju još tri skladatelja, Idin Samimi Mofakham, Nima Atrkar Rowshan te Luka Jamnik, a sama izvedba iziskuje cijelu legiju glazbenika. To uključuje Simfonijski orkestar RTV Slovenije kojim dirigira iranski dirigent Navid Gohari, a uz članove Laibacha, na pozornici se nalaze i čak dvije vokalne skupine, ženski zbor Gallina iz Slovenije te i teheranski mješoviti zbor Human Voice Ensemble. U izvedbi stavke “War” pridružuje im se i Disharmonična kohorta, ženski harmonikaški orkestar AccordiOna.
Da će “Alamut” biti više od standardne simfonijske izvedbe postalo je jasno čim su prvi zvuci puhačkih instrumenata krenuli duboko s kraja dvorane kroz koju se se probijali kroz publiku prema pozornici navješćujući početak programa. Nakon uvoda u izvedbi orkestra, glazbi se dodaju elementi jedan po jedan, počevši od dvaju oprečnih zborova u kojima su pjevane perzijske melodije suprotstavljene disruptivnom žamoru, šaptu i neartikuliranim zvukovima iz grla druge skupine. Sve to vodi prvoj zvučnoj eksploziji koja dolazi u izvedbi stavke “Fedayeen” podnaslovljene “The Axe Is Sharpened” gdje Laibach na klasičnu podlogu dodaje svoj žestoki industrial moment podcrtan standardno sjajnim svjetlosnim efektima.
Sljedeća ključna točka simfonije je stavka “War (Every Death Brings a New Victory)” na kojoj se s oba bočna ulaza u dvoranu pojavljuju djevojke iz harmonikaškog orkestra koje unose dodatan kaos u ionako bučnu i uzburkanu zvučnu sliku. To je svakako jedan od impresivnijih trenutaka kakvih ne manjka u “Alamutu”, a između njih protežu se hermetične meditacije i međustavke kao bonace u zatišjima pred buru. Kao i zvučno, “Alamut” djeluje i tehnički impresivno, prvenstveno po pitanju fenomenalne kvalitete zvuka i svjetla, no kao i obično, Laibach je u to ukomponirao i videoprojekcije koje ovaj put nisu bile na razini njihovog ranijeg rada. Najviše se zamjerki može uputiti platnu na kojemu su (djelomično) prikazivane, a koje je većinu vremena bilo previše osvjetljeno da bi se na njemu jasno vidjele projekcije, a samo platno nagrđivalo je vizuru pozornice i djelovalo je poput kakve relikvije iz dana kasnog socijalizma.
O porukama ove simfonije teško je donositi sudove, jer ako ih temeljimo na nekoliko slogana koje u svojim pojavljivanjima recitira Fras, teško je naći suvislu poveznicu. “Ja ne znam za okrutnost i milost, samo prvodim svoj plan,” jedna je od poruka koje se ponavljaju. Ona se može tumačiti kao alegorija za islamistički terorizam, a i sam rat koji ibn Sab vodi protiv stranaca koji vladaju njegovom zemljom akt je terorističke pobune. U svjetlu novog razvijanja izraelsko-palestinskih sukoba i potencijalnom iranskom uplitanju u njih, “Alamut” je dobio i vrlo suvremeno tumačenje, a cijela filozofija političkog nihilizma u duhu je današnjeg vremena u kojemu laž i istina ravnopravno egzistiraju i miješaju se na slobodnom tržištu informacija.
“Alamut” jest u određenoj mjeri zahtjevnije i ambicioznije djelo od mnogih prijašnjih projekata skupine (skoro rekoh umjetničke, ali sam se prisjetio da su u pitanju “inženjeri ljudskih duša”). Ako najširu bazu obožavatelja čine oni kojima su koncerti poput onog u Tvornici više po mjeri od onoga što je u osnovi klasični komad, onda takvi možda nisu sinoć dobili ono zbog čega vole Laibach. Za klasičnu publiku “Alamut” je pak možda suviše agresivan u svojim udarcima industriala. Koji god razlog bio iza toga, sinoćnji je koncert privukao dosta manje publike od prethodnih susreta s bendom na istom mjestu. Od dva prednja sektora, jedan je bio i više nego poluprazan, a i u stražnjem djelu dvorane bilo je dosta slobodnih mjesta. Velika je to šteta jer je teško vjerovati da će se ovako raskošna produkcija koja uključuje toliko različitih aktivnih elemenata tako lako ponovno okupiti na gostovanju u našem gradu. Pogotovo nakon što je prva izvedba bila daleko od rasprodanosti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
