Lana Del Rey ‘Born To Die’ – leptir na kotaču

Možda su očekivanja bila prevelika, možda je Lana Del Rey u vrlo kratkom roku postala zvijezda, možda nije ni imala za reći dovoljno kvalitenog u čak 15 pjesama… ‘Born To Die’ je dobar album, ali ima i svojih slabih trenutaka.

Lana Del Rey 'Born To Die'

Mogu reći da sam odmah „stao u red“ za budući album Lane Del Rey kad sam čuo pjesme „Video Games“ i „Blue Jeans“. Nema tu tajne, „uzela me je“ na prvu loptu. Bio je to onaj treperavi osjećaj kao kad sam primjerice prvi put čuo Amy Winehouse. Osjeti se itekako ta snaga nečijeg potencijala koja je u stanju pretumbati trendove i okrenuti stvari naglavce. Ukratko kad netko ima pjesme i originalnost koji su u stanju izaći iznad okvira glazbe kao takve i naravno postati trend.

Lana Del Rey posjeduje tu melankoliju nove mlade generacije, koji volim nazivati fast forward generacijom (jer je to način na koji u većini slučajeva pune svoje sive stanice informacijama, čineći gigantske korake u odnosu na generacije prije njih, ali i stvarajući istovremeno sebi velike praznine – one koje je u stanju mlada i neiskusna Lana Del Rey u tri-četiri minute tako lijepo dočarati i to na način žene koja bi po toj glazbenoj vokaciji trebala biti starija od nje bar 20 godina).

Snaga njenog instinkta djevojke u svijetu ovog informacijama pretrpanog svijeta uistinu je fascinantna u „Video Games“ i „Blue Jeans“, kao što je bolna i dubina tuge koju je u stanju izbaciti iz sebe. Ruje po utrobi i jednom četrdesetogodišnjaku kao što sam ja, a mogu misliti što tek radi svojoj generaciji, pogotovo ženskoj populaciji. Pored toga riječ je o debitantici u pop svijetu koja će sigurno postići visoke tiraže, a da po svim pravilima modernog pop svijeta nije to postigla time da se za početak samo u gaćama i visokim čizmama prešetava u spotovima i glumi napaljenicu koja nije u stanju kontrolirati agresiju vlastitih hormona. Stoga se lako može očekivati da će njen budući uspjeh promijeniti i pravila na sceni, u smislu da će vizualne prezentacije sadašnjih američkih pop diva postati umjerenije, a glazbeno da će više pažnje početi posvećivati retro baladama. Jer ipak Amerikankama ne „zvoni za uzbunu u glavi“ kad Britanke poput pokojne Amy i sadašnje vladarice tiraža Adele nameću nove (stare) trendove toliko koliko kad to učini njihova sunarodnjakinja.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HO1OV5B_JDw[/youtube]

Otkrila je to i industrija. Donesena je procjena kako je Lana Del Rey isuviše kvalitetan „materijal“ da bi ga se ostavilo da se oblikuje u indie obliku. I tu je naravno došlo do one stare priče o sudaru krhke mlade žene i mašine, o leptiru na kotaču… I svemu tome rečeno samim naslovom albuma „Born To Die“ s čijeg covera hladno u objektiv gleda pjevačica zakopčana do grla. Bez imalo emocije, poput hladne službenice koja ne voli da ju se smeta dok odrađuje šihtu. A Lana Del Rey čini se trenutno to jest; i službenica i proizvod istovremeno.

Mašina ju je ukalupila i umjesto da je na početku pokazala više pronicljivosti i odabrala jake i sigurne momente, još jednom ponavljam, mlade i neiskusne pjevačice čiji album možda ne bi trebao imati više od 10 pjesama sklopljenih u jednu jaku i kompaktnu cjelinu, ona je od nje napravila instant glazbenicu s dovoljno pjesama da može održavati samostalne koncerte.

A tu se onda našlo svega i svačega za popunjavanje rupa koje nažalost tako logično iza sebe ostavljaju pjesme poput „Born To Die“, „Blue Jeans“ i „Video Games“. U toj koncepciji nakaradno strše „Lolita“ i „Diet Mountain Dew“ koje kao da su rađena za Britney Spears i Rihannu i u kojima Lana Del Rey nepotrebno i nesigurno ulazi u gabarite koketnog ženskog hip hopa koji je odavno utkan u postojeću R&B matricu. Nešto se bolje snalazi u „Off To The Races“ i kasnije u angažiranijoj i ozbiljnijoj formi istog u „National Anthem“ u kojoj ugodno podsjeća na Neneh Cherry.

Od baladnog izričaja u kojem je definitivno najjača potkrali su se i manje uvjerljivi brojevi poput „Without You“ i „Radio“. No situacija je i pored toga daleko do loše. „Summertime Sadness“, „Carmen“, „Million Dollar Man“, „This Is What Makes Us Girls“ i posljednja „Lucky Ones“ pogađaju srž.

Album „Born To Die“ je veliko osvježenje koje naslućuje vjetar promjene, ali ipak nije remek djelo.

Ocjena: 8/10

(Interscope / Unversal Music, 2012.)

Saznajte više: Lana Del Rey – glazbeni noir 50ih osvaja Ameriku

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X