Lana Del Rey ‘Norman Fucking Rockwell!’ – Lana ‘Jebena’ Del Rey!

Lana Del Rey snimila je album života.

Lana Del Rey – Norman Fucking Rockwell!

Norman ‘jebeni’ Rockwell bio je američki ilustrator i slikar čiji radovi su bili refleksija američke kulture XX stoljeća. Radišan čovjek koji je za svog 84-godišnjeg života stvorio preko četiri tisuće originalnih djela – od slika do plakata, preko poštanskih maraka, igraćih karata, ilustracija i naslovnica knjiga i časopisa u najširem rasponu, od kojih je najznačajniji angažman od gotovo pedeset godina za Saturday Evening Post. Znao je raditi naručena djela i koncepcije, kao što je znao kroz njih protkati i poruku, ticala se ona radničkog učešća američkih žena u II svjetskom ratu (“Rosie the Riveter”) i rasne sagregacije („The Problem We All Live With“). Od mnoštva slika i ilustracija koje su portretirale američku svakidašnjicu i bile dio onog neuhvatljivog kad se priča o pojmu američkog sna, tj. vizualno ga se dočarava u nekom segmentu, ako ste imali i imate imalo interesa za taj veliki magnet novog svijeta, zasigurno ste naletjeli na neki od Rockwellovih radova, a da toga niste ni svjesni. Dakle, njegov rad je bio rasprostranjen i u nekoj od brojnih funkcija masovnog komuniciranja. Njegov rad je bio ono što uistinu možemo smatrati pop kulturom u svom izvornom značenju.

No što Rockwell nije bio? Za života je u najmanju ruku bio omražen u visokim umjetničkim i intelektualnim krugovima, kao što ga je i kritika prezirala. Ne da ga nisu priznavali za umjetnika, već su željeli da iščezne. Nazivali su ga ilustratorom, buržujom i kič zanatlijom, umjesto umjetnikom. Koliko god bio njegov rad sveprisutan, toliko je u redovima svog poziva bio zatiran. Danas je pak jasno da nije bio ni buržuj ni snob, već teški šljaker koji je opstajao u svijetu ponude i potražnje svojim radom i talentom. Snobom i buržujem su ga proglašavali de facto oni pravi snobovi i buržuji koji su se divili snobovskom i buržujskom nadmenom odnosu jednog drugog snoba i buržuja tog vremena – Andyja Warhola. Nije ovdje namjera imalo blatiti Warhola i njegov rad, jer njegov utjecaj je nemjerljiv i mnogo puta potvrđen. No postoji jedan bitan moment kad je riječ o Warholu i rock and rollu. Warhol je od rocka želio nešto više. Želio je da dobije umjetnički dodir, da ne bude samo još jedan od artikala na stalaži poput kokošje juhe u limenki. Stoga je njegov ulazak u tu sferu, prvo kroz Velvet Underground i kasnije kroz vizualizacije i idejna rješenja naslovnica rock albuma, ponajviše The Rolling Stonesa, upravo Warhol posijao klicu i s protokom vremena postao uteg na vagi kako bi rock dobio dimenziju umjetničke forme, a ne šunda.

Malo pomalo, desetljeće po desetljeće to poimanje je počelo okoštavati i prefiks ‘umjetnički’ ili pojam ‘umjetnik’ odnio je prevagu nad rockom kao šund zabavom za narod u koju se ulazilo iz (tada tumačenih) pobuda niskih strasti i ritmom pogonjenog erosa koji je oslobađao pojedinca okova društvene svakodnevice, moralnih, vjerskih, rasnih i etičkih kodeksa. Danas smo u čudnoj vakuum situaciji u kojoj je svako tko se laća rocka u sferi umjetnosti. Jedino što je rock sve manje zabava za narod.

Tu se dolazi do Lane Del Rey. Do neobične noir pop heroine ovog desetljeća na izmaku, koja odjednom svojim šestim album izlazi s naslovom „Norman Fucking Rockwell!“, što više podsjeća na slogan koji se izvikuje na nekom prosvjedu, nego kao naziv albuma. Pankerski, u glavu, ali nije to direktni razlog za opširan uvod. Razlog leži upravo u zvučnom zapisu.

Možda bi trebalo stvari tu potpuno pojednostavniti. Učiniti ih hiperrealističkom refleksijom, onako u stilu Normana Rockwella. Ono što je s ovim albumom kristalno jasno, a nije bilo toliko na prijašnjih pet, jest to da je Lana Del Rey rokerica. Rokerica od glave do pete. Zaljubljena je u rock i pozna ga u dušu. Da nije tako ne bi bila u stanju napraviti monumentalnu elegiju kojom oplakuje njegovu smrt kao što je „Norman Fucking Rockwell!“. Oplakuje ga najbolje što zna u gabaritima svog noira kojim je zabljesnula 2012. s „Born To Die“ nakon čega je održala karizmu koja istovremeno izgleda kao sjaj i tama – poput nekakavog oniksa na hirovitoj svjetskoj sceni. Toliko ga oplakuje da kroz Rockwellovo prezime kao da zaziva preokret ili revoluciju (uz to tu je i famozna igra riječi u samom prezimenu Rockwell, koji ako se razdvoji na ‘rock’ i ‘well’ daje jednu savršenu konotaciju u želji za oporavkom ‘umirućeg bolesnika’).

Cijeli album kao da je Lanina tuga za onim vremenima kad je rock imao i onu dimenziju šund zabave za narod u koju se ulazilo prvenstveno iz pobuda niskih strasti i ritmom pogonjenog erosa koji je oslobađao pojedinca okova društvene svakodnevice, moralnih, vjerskih i etičkih kodeksa. Vrijeme velikih albuma koji su obilježavali određene godine, potom dekade i u konačnici generacije. Vrijeme kad je rock nudio skad i balans između opasnosti, prenošenja poruke i čistog hedonizma prepuštanja ritmovima i melodijama. Kad je prodirao u duše mnogih, bez obzira na osporavanja, cenzuriranja, medijsku šutnju pa čak i zabrane. Vrijeme kad je po gitarama i bubnjevima prangijao 1001 „Norman jebeni Rockwell“ zato jer je svaki od njih osjećao da to mora, a ne zato što je to možebitna umjetnost. Na umjetnost su takvi odmahivali rukom, dapače pazili da ne postanu umjetnost jer je to tada bila zamka. Vrijeme kad su glazba i unutrašnji poriv bili neraskidivi i kad se cijela filozofija mogla svesti na onaj poznati stih grupe Rose Tattoo, a taj je „Nice boys don’t play rock and roll“.

Najveća umjetnost rocka je to što je tako dugo odolijevao tome da postane umjetnost. Odolijevao je kao jedan ‘kič majstor’ Norman Rockwell.

Na pitanje je li jedna Lana Del Rey dorasla tome i je li kapacitet za takvu izvanserijsku konceptualnu vožnju? Moj odgovor je isprva bio: „Ne“. No uvijek me nešto vraćalo tom albumu, uvijek bi neka druga pjesma bljesnula nekim motivom i sa svakim novim slušanjem se slagalica počela povezivati u jednu savršenu sliku, koja koliko je duboko protkana u glazbom, toliko jasno priča i priču o sadašnjosti, o ovoj nekoj neizdrživoj i neodrživoj anksioznosti koja se širi poput rak rane. Valjda ova recenzija toliko i kasni zbog toga.

Lana Del Rey je na albumu definitivno predana svom izričaju. „Norman Fucking Rockwell!“ nije rock ploča po zvuku i stilu, no ona je prožeta rockom koji se javlja isprva kao reminiscencija, nešto nejasno i mutno u sjećanju, da bi potom to sjećanje kao nekim magičnim bljeskom bilo jasno fotografski ocrtano, posebno ako ste, kao Lana, zaljubljeni u rock i jednakim žarom slinite za većinom njegovih slavnih poglavlja i aktera, pa vas svako malo pecne u receptor nekim pastiche stihom ili aranžmanskim rješenjem.

Ono što posebno treba istaknuti jest minimalistički Lanin pristup. Nema tu pompoznog zidanja instrumentarija i eventualnog davljenje u labirintu mediokritetstva. Lana Del Rey je egzaktna već u uvodnoj naslovnoj pjesmi, ogoljena vokala uz klavirsku pratnju i taj niski intenzitet drži do kraja albuma, a ako ćemo iskreno takav pristup je i najteži, tu se odmah vidi ima li netko i nema ono najvažnije – pjesmu – jasno definiranu i strukutriranu pjesmu kao takvu. A opet sve je koncipirano unutrašnje osobne psihičke lomove i kroz obraćanje voljenoj osobi – odmetnički Bonnie & Clide moment, kao da je u pitanju album ceste s neke nove mitske Route 66 kojom ova rođena Njujorčanka traži neko svoje Haight-Ashbury križanje, neku svoju Kaliforniju.

Psihodelija tu igra veliku ulogu na albumu. Već treća po redu „Venice Bitch“ u svojih devet minuta protisne vudskovski trip gitare na overdriveu koja je čas razuzdana, a čas glavinja kao da ni sam gitarist ne zna kojem vremenu pripada, nakon čega ne znate kome (ili čemu) točno Lana poručuje „F**K I Love You“, dok od šprance r&b pop pjesme stvara moćni osjećaj magnovenja kojeg bistri naredna „Doin’ Time“ (obrada Sublimea, op. a.) za čiji Gershwinov „Sumertime“ refren ste stalno u slatkoj dvojbi je li Lana više bila inspirirana verzijom Billie Holyday, Elle Fitzgerald ili Janis Joplin, kao što melankolična „Cinamon Girl“ u ugođaju ‘miriše’ na jednog Neila Younga, taman otvarajući diptih eskapizma kroz „How To Dissapear“ i „California“.

Nakon toga u mračnom sentiš ozračju koje podsjeća na neku scenu iz filmskog opusa Davida Lyncha u „The Next Best American Record“ kao da upravo ona nudi kroz nju konkretan odgovor na to pitanje. Obzirom da je to već 11. pjesma na albumu, tu se i sa sigurnošću može donijeti taj zaključak, dok evociranje na Beach Boyse u narednoj „The greatest“ to dodatno potvrđuje, što još jasnije potvrđuje koliko joj nedostaje rock and roll dok bubanj i solo gitara kao da oponašaju neku davnu session igru između Ringa Starra i Georgea Harrisona, da bi završni nokaut (rock) slušatelju uslijedio u samoj odjavi pjesme dok skoro kroz šapat izgovara koliko joj ne dostaje taj veliki topli plamen rocka i da „Life On Mars“ nije samo obična pjesma. I sam naziv pjesme nudi zanimljiv kontrast, naime zove se „Najveći“, a početno slovo ‘g’ je namjerno malo a ne, očekivano, veliko.

U trenutku te duboke sjete, „Bartender“ dolazi prokleto prirodno kao gašenje tuge za šankom, dok Lana kao da melankolično pleše na žici između CSNY-a i Cyndi Lauper tom svojom magičnom reminiscencijom. Potom „Happiness is a Butterfly“ nudi emotivni vokalni vrhunac sličan onom Plantovom u outru pjesme „Going To California“, a kad Lani po prvi put na tren pukne glas u izvedbi, prođu srsi i pomisao da bi to možda trebala biti posljednja pjesma na albumu.

Ali vraga, svako novo preslušavanje donosi uvjerenje da je posljednja „Hope Is A Dengerous Thing For A Woman Like Me To have – But I Have It“ jedna od najboljih pjesama Lane Del Rey, ako ne i najbolja. Jest da u uvodu opako miriše na „Wicked Game“ Chrisa Isaaka, no riječi su definitivno jače, tj. ono što izlazi iz njih, a to je unutrašnja borba sa sobom. Stavljati u kontekst jedne pjesme zajedno nadu i američku pjesnikinju Sylviju Plath, koja se s depresijom borila većinu svog života i na koncu ga sebi oduzela, nije nešto s čim bi se itko trebao igrati. No Del Rey je tu toliko osobna i intimna kad progovara o vlastitoj depresiji da je ne možete uzeti gotovo nikako drukčije već s puno empatije. Dakle, na samom kraju jedne velike elegije zvane „Norman Fucking Rockwell!“, koja na svojih sati i osam minuta nadilazi uobičajene albumske minutaže, Lana ‘Jebena’ Del Rey izlazi sa svojim psihičkim nestabilnostima, tugama i depresijama i jasno poručuje da unatoč svemu ima nadu, iako je za nju opasna, jer osjeća da se iza brda valja velika glasna revolucija. Kad mozak probavi takav kraj albuma, jednostavno kao da je eksplodirao najžešći krešendo ikad snimljen, a ustvari ste takav ugođaj dobili u baladi koja jedva da ima instrumentalnu pratnju kroz nekoliko jedva čujnih akorda na klaviru. To je predivna make it simple lekcija. Prevrat. Signal da je dobra glazba uvijek sadržaj, a ne forma, kako god se zvala.

Oprostite na izrazu, ali žešći rock and roll pored onog od Nicka Cavea dugo nisam čuo. Ovo je jedan od onih velikih albuma, čak i za ofucanog rokera poput autora ovih redaka za kojeg je svaka nada opasna – ali je ipak ima.

Ocjena: 10/10

(Polydor / Interscope / Universal Music, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X