Verovatno je ljudima u Hrvatskoj dosadno da se priča o Prljavom kazalištu, kao što je i nama dosadno kad se spomene Bajaga, ali juče smo ih u Beogradu slušali nakon 26 godina i bilo nam je odlično.
Odaziv publike bio je neverovatan. Redovi na ulazima bili su kilometarski. Kao da je ceo Beograd išao na koncert Prljavog kazališta. Sve je trebalo početi u 20 sati, ali je zbog dugačkih redova stalno prolongirano, čak je valjda i nekoj bledunjavoj predgrupi ‘naređeno’ da svira duže, dok se Arena nije popunila sa 16.000 duša.
Koncert Prljavaca počeo je u 21:15 i ‘nacionalisti’ su ga vozili bez problema naredna dva sata. Set lista je funkcionirala po principu: red novih, red starih pesama. Za nas Srbe dosta toga bilo je novog, međutim Arena je dva sata pevala i plesala kao jedan što je dokaz da je pored zvaničnih političkih i ratnih pizdarija u prošlosti bilo i drugih mnogo cenjenijih i kvalitetnijih veza.
„Ruža Hrvatske“ odsvirana je u čast zagrebačkog gradonačelnika i nije se činilo da je to ikoga u Areni imalo uzrujalo, a ista pesma je bila u miksu sa „Crno-bijeli svijet“. Kulminaciju je pored hitova iz 80-ih i 90-ih doterao Davorin Bogović. Taj čovek zrači sa bine kao da nije nimalo ostareo. Sam bend je briljirao ceo koncert, Jasenko Houra je blistao, solo gitarist bio je svaki put odličan u solo tačkama. Te večeri u Beogradu se stvarno činilo da je Prljavo kazalište bio pravi ex-Yu odgovor na U2, svidelo se to nekome ili ne, jer atmosfera je bila odlična, sigurno i zbog tog suzdržanog naboja koji je sinoć nakon punih 26 godina imao svoju katarzu za Beograđane prisutne u Areni.
Ne znam tačno kakva klima vlada u Zagrebu, ali čini se da nakon uspeha Prljavog kazališta, glavni grad Hrvatske može očekivati Riblju čorbu, da neke razvesele, a nekima naprave glavobolju, bar za jedno veče. Pa da se konačno može staviti tačka na jedno dugo i mučno razdoblje naših života.