Sinoć je sarajevski bend Letu štuke dupkom ispunio zagrebački Vintage Industrial Bar.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2023/01/20-026A4438.jpg)
„Mjesto za dvoje, što ljube se u mraku“… Znam se uhvatiti u razmišljanju o tom stihu, tom refrenu, u smislu da je njime u vizualnom smislu opisano mjesto bez boje i svjetla, gotovo mrkli mrak u kojem sva druga osjetila osim očiju mogu dobiti podražaj, informaciju.
A opet riječ je o rijetkom stihu koji u sebi nosi toliko sineastičnog, toliko slike koju, bar ja, projiciram u lgavi kao neku scenu uhvaćenu u nekom filmskom klasiku u kino-dvorani. To kontrastno svojstvo te pjesme ono je što u ovom poslu volimo opisati kao čista magija.
Također, kad razmišljam o trenutku kad se ta pjesma pojavila, kao da nije mogao biti značajniji. „Mrak“ je još bio prisutan u zakutcima brdovitog Balkana (i nikako da ode do današnjeg dana), no taj početak XXI stoljeća polako je okrupnjavao generaciju kojoj je mraka bilo dosta i koja je osjećala potrebu za nekom snažnijom porukom i nekim informacijama iz donedavnih ratnih zona, nešto poetski, nešto što može zaliječiti.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2023/01/07-026A4310.jpg)
U Hrvatskoj se već bio dogodio hip-hop i Edo Maajka je bio taj neokrunjeni kralj svima nama znanog mentaliteta koji je ‘grunuo’ u niši koju smo s njim prihvatili kao svoju, a ne kao ‘uvozni hir’ iz dalekih američkih geta. No nekako je bilo upražnjeno mjesto za veliki nehrvatski bend koji bi i s rock strane donio poetsku snagu. Sve dok se nisu pojavili Letu Štuke.
I moj prvi susret s bendom koji je vodio Dino Šaran bio je preko pjesme „Mjesto za dvoje“. Ona je u sebi sublimirala sve ono što bi se moglo nazvati poslijeratnim duhom Sarajeva i želju jedne generacije željne toga da svane neka nada, a da mrak dobije onu zaboravljenu romantičnu ulogu, da sakrije dvoje koju u njemu proživljavaju intimnu ljepotu života. Njena poetska snaga u godinama nakon nikad nije izblijedjela, dapače postala je meandar generacije koja i dalje godoovski čeka da se ukaže to istovremeno mitsko i intimno mjesto podražaja za dvoje što ljube se u mraku i ‘protiv mraka’.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2023/01/01-026A4424.jpg)
Sinoćnji koncert Štuka u Vintage Industrialu otvoren intimno s pjesmom „Sami” tijekom koje je krenulo ‘slijevanje’ posjetitelja koji su dotad držali pozicije oko šanku, iako je kao i dosadašnja gostovanja benda, nosio dvosatni presjek karijere i iznjedrio dva bisa kao da je bio u znaku pjesme „Mjesto za dvoje“. Svakako je jedan od razloga bio i prošlogodišnje bogato opremljeno dvostukoko vinilno reizdanje debitantskog albuma originalno objavljenog 2005. godine. Isti se i danas prije doima kao best of presjek karijere s pjesmama koje ne blijede, nego kao prvi diskografski korak jednog benda, okrunjen upravo pjesmom jedne generacije.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2023/01/14-026A4324.jpg)
Tu pjesmu bend je, već tradicionalno, čuvao za sam kraj službenog dijela kada je poput spasonosnog povjetarca unijela dodatnu dozu energije svojim kontradiktornim spleenom u neprobojnu gužvu pred pozornicom kroz koju se ni igla nije mogla probiti. Postoje posebne pjesme i pjesme. Isto tako i posebni koncerti, ali postoji i taj moment kad Letu štuke izvode „Mjesto za dvoje“ i kad se plastično osjeti u zraku kako svi proživljavaju sličan nevidljivi film u kolopletu koji bi se mogao opisati kao sevdah urbane duše.
I uvijek odnekud dođe taj neki spasonosni unutarnji ljudski reset koji nam pošalje poruku o svim životnim prioritetima koje smo zacrtali i onima kojima bi trebali težiti. Koji nam izmiču poput mjesta za dvoje što ljube se u mraku.