Ono što je revolucionarno u cijeloj priči, a što je Lil Yachtyu pošlo za rukom na ovom albumu jest do da je pomirio generacije – ove kojima su polazišna točka ‘Bitlsi i Stonsi’ i ove kojima je polazište Minecraft.
Počnimo ovdje. Dakle, ovako stvari stoje: svašta nešto meni tu nije jasno, osim da ne mogu prestati slušati novi album Lil Yachtya ‘Let’s Start Here’.
Za početak, osjećam se potpuno izgubljeno kad na Deezeru upisujem Lil Yachty pa onda moram triput provjeravati jesam li ja to dobro shvatio, imal’ tu neki apostrof, jel’ ovo Yachty s dva ipsilona ili jednim, što to uopće znati i kako uopće Gen Z ekipa pamti te pizdarije.
Drugo, osjećam se potpuno deplasirano dok mi taj isti streaming servis prilikom slušanja albuma nudi ‘slične izvođače’ poput Trippie Redda, Playboi Cartija, Metro Boomina ili nekoga tko se zove Lil Uzi Vert. Tko su ti ljudi, ja ne znam, i zašto ih je većina “malenih” također nisam uspio dokučiti, osim da je taj “lil” valjda kao što su bluzeri nekad bili “blind”, iako su neki od njih savršeno dobro vidjeli…
Treće, općenito mi je nelagodno slušati pjesme koje su napisane bez pravopisnih pravila pa gledam u pjesmu “the ride-” koja je sva napisana malih slovima što bih još i progutao kao stilističko sredstvo, ali onda ima tu crticu na kraju ili recimo “pRETTy” koja je napisana i velikim i malim slovima, iako ne razumijem zašto bi “RETT” bilo naglašeno pa onda “IVE OFFICIALLY LOST ViSiON!!!!” koja je skoro napisana samo velikim slovima, osim što nema apostrof gdje mu je mjesto i osim malih “i” u “vision”, a tu su čak četiri uskličnika pa onda “:(failure:)” koja je omeđena dvama suprotnim emotikonima pa onda ono najgore, a to je npr. “The Alchemist.”, lijepo i ispravno napisana riječ s prvim velikim početnim slovima, ali tom prokletom točkom na kraju…
“Mislim, nekakvog reda mora biti”, pomislio sam, a onda sam shvatio kakva sam ja “bumerčina” u odnosu na Gen Z ekipu kojoj su sitnice poput toga kako će biti napisani naslovi pjesama na albumu i koji su to uopće naslovi i što oni znače, apsolutno nevažne. Na kraju, tu je i taj omot albuma koji nemilosrdno zuri u mene, nekakav AI generated art s nekakvim političarima koji se smiju ili nam se, točnije, rugaju u facu kao što se političari i inače običnim ljudima rugaju u facu, ali su im lica distorzirana jer AI još uvijek nije naučio sve kako treba, a što s obzirom na činjenicu da su političari, izgleda još realnije nego da imaju normalna lica… Uglavnom, sve to skupa je za mene prilično shizofreno i iz moje usmrđene old school perspektive teško prihvatljivo i probavljivo, ali svejedno neodoljivo.
Za Lil Yachtya sam prvi puta čuo nakon što je “Poland” (nešto što bismo možda mogli nazvati pjesmom u onom tradicionalnom smislu, a što traje nekih minutu i kusur i gdje Lil Yachty većinom pjeva “I took a Wock’ to Poland” s nekakvim tremolom na vokalu) na YouTube-u nakupio neki sulud broj gledanja, a meni ništa nije bilo jasno. No, umjesto da odmahnem rukom i kažem “meni ovo ništa ništa jasno i to su sve nekakve moderne gluposti s plaćenim klikovima”, u pravom duhu zdrave dijalektike sam pokušao razumjeti zašto ja to točno ne razumijem, a onda i kako bih mogao to razumjeti jer se čini da postoje oni koji to razumiju te da je “to” njima toliko intuitivno jasno da nitko ne podrazumijeva da je “to” potrebno nekome drugome objasniti, a što još više dokazuje da je problem u meni, a ne u “tome” ili u “njima”.
Slušao sam ja tako “Poland” pa i “CBAT” (sasvim drugi i još neshvatljivi Gen Z megahit), pokušavajući dokučiti koji se to točno vrag tu događa, a na tragu onoga da očito postoje oni kojima to ne treba objasniti, objašnjenje do kojeg sam došao jest da se naprosto radi o generaciji koja, iako vremenski i nije pretjerano udaljena od moje, ima potpuno drugačiju konceptualizaciju, formulaciju i artikulaciju sebe, svijeta oko sebe i sebe u svijetu oko sebe od mene te da je njihov pojam o tome što je glazba, što bi glazba trebala biti i što glazba može biti otprilike nekoliko stotina godina interneta udaljen od mog.
To je generacija koja je odrastala s internetom i pametnim telefonima i njihovim aplikacijama kao s nekakvom svakodnevnom banalnosti, a ako mislite da to nema veze ni sa čim, ja sam otprilike odrastao bez interneta i pametnog telefona i sjećam se kad je sve išlo “šššščččrkkljuuušt” prilikom spajanja nečega na nešto i nitko drugi u kući nije mogao razgovarati na fiksni (onaj sa žicom) telefon ako je netko drugi bio na internetu, a kad se pojavio pametni telefon, ja sam pitao ima li još one “Bantumi” igrice s kokicama koja je bila super na Nokiji 3310.
S druge strane, Lil Yachty i njegova generacija je stasala s internetom i pametnim telefonom kao svakodnevnom pomodnosti i utjecala je na način kako konceptualiziraju, formuliraju i artikuliraju svijet oko sebe pa zato i postoji “Poland” koji nije pjesma, nego je pandan nekakvom contentu s TikTok-a jer je sasvim razumljivo da, ako je sve na TikTok-u i sve je TikTok i glazba i pjesma bude poput TikTok contenta koji cijela generacija može razumjeti i konzumirati. Nejasnoća i zbunjenost koju ja i drugi osjećaju prilikom slušanja Lil Yachtya i sličnih, vjerujem, dolazi upravo od te neopterećenosti poštivanja bilokakvih pravila ili formi na koje smo mi ostali navikli i kojima i dalje robujemo, iako volimo misliti da ih probijamo ili da smo ih donekle napustili.
Beskonačni TikTok content sa svakodnevno drugom trending formom i njenim nepisanim pravilima u trajanju od po par desetaka sekundi, spojen s meme kulturom o kojoj tek sad neki stariji ljudi na nekakvim sveučilištima sasvim promašenu pokušavaju pisati nekakve znanstvene radove, a začinjen raznim filterima i drugim meta-VR zajebancijama, nepovratno je promijenio pravila igre i ne mari za to tko ih može uloviti i shvatiti, a tko ne. Stvari su, zapravo, sasvim jednostavne; jednostavno nije isto jesu li nečija polazišna točka “Bitlsi i Stonsi” ili Minecraft.
Nego, bio sam nakanio pisati o novom albumu Lil Yachtya i možda nije loše da sam zastranio jer za ovaj album sve rečeno vrijedi i ne vrijedi. Ono što je revolucionarno u cijeloj priči, a što je Lil Yachtyu pošlo za rukom na ovom albumu jest do da je pomirio generacije – ove kojima su polazišna točka “Bitlsi i Stonsi” i ove kojima je polazište Minecraft. Time je album koji je potpuno u skladu s Gen Z estetikom koju malo tko stariji od dva desetljeća uopće i razumije stavio u isti koš s milijunima izgubljenih i zbunjenih zaljubljenika u glazbu rođenih prije trideset ili više godina i stvorio jedan sasvim novi, pomirbeni sound – mjuzu koja podsjeća na psihodelični rock, a preko koje pjeva s istim onim “Poland” tremolo vokalom slične one stihove koji polu-nešto-znače.
Odmah uvodna “The BLACK seminole” počinje s nekakvim synthom za koji su već mnogi pisali da ih podsjeća na Pink Floyd, a onda se razvija u gotovo sedmominutnu rock epopoeju s ženskim vokalnim akrobacijama koje, i to se reklo, podsjećaju na “The Great Gig In the Sky” dok Lil Yachty nešto brije na autotuneu. To je to, kupljeno. Umjesto trap hi-hatova smo dobili gitarska sola, umjesto neke iščašene matrice smo dobili dobro poznatu “rock” podlogu i odmah je sasvim nevažno ima li Lil Yachty harmonizer ili ne. Majstorski potez.
I ostatak ploče je u sličnom štihu, osim što se tu i tamo pojavi neki synth bass ili podloga skrene iz psihodeličnog rocka u soul ili funk kao “running out of time” ili ‘The Alchemist.’ dok se na drugim mjestima drži formule zadane na samom početku, a koja se potvrđuje na prekrasnoj završnoj ‘Reach the sunshine’ koja zvuči kao neki Massive Attack outtake iz “Mezannine” faze i gdje se vraća interesantna synth tema sa samog početka albuma, ima akustične gitare, kasnije se pojavi i neki klavir preko kojeg čujemo vokalne sound scapeove, a što fino zaokružuje cjelinu i našim ‘ne-gen-z’ mozgovima daje osjećaj da je sve u redu, da svijet nije još do kraja propao i da stvari ipak imaju nekakvog smisla.
Čak se usudimo i reći “da ima tu nečeg” u tom Lil Yachtyu i njemu sličnima i da možda to nije toliko bezveze kao što nam se u prvh mah učinilo dok smo odmahnuli rukom, zaboravljajući da postoje cijele generacije kojima se tu ništa ne mora objašnjavati u 8.290 znakova koliko ima ovaj tekst.
Ocjena: 8/10
(Quality Control Music, LLC, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
