Rasprodanim koncertom gospel i blues dive Lizz Wright otvoren je 15. Zagreb Jazz Festival.
„Lizz Wright ćemo raditi u kinu SC-a“, javio mi je Django prije par mjeseci. Ne znam što sam mu točno odgovorio, ali taj odgovor je zasigurno imao i jedan moj skeptični: „Uf!“ Tisuću stolaca. Planirati tisuću ljudi za sve s „jazz“ predznakom u ovom gradu je misija kao da planirate napuniti Arenu sa svim onim drugim što je za arene, možda je čak i lakše napuniti arenu u ovoj našoj kulturi spektakla. Naravno nije Lizz Wright jazz u jazz smislu, ali je dovodi Zagreb Jazz Festival, pa u nekom širem komunikacijskom smislu, kad je riječ o najavama, za većinu je to nešto što se percipira kao jazz. Stoga je činjenica da je prodano apsolutno svako sjedeće mjesto za sinoćnji koncert Lizz Wright jedno veliko kulturno postignuće za Zagreb, kao i veliki uspjeh za Zagreb Jazz Festival, odnosno njegovog direktora i spiritus movensa Dražena Kokanovića koji redovno izlazi prvi na pozornicu i najavljuje svaki koncert.
Sinoć je možda imao i najbolju najavu (a ne znam ni sam koliko sam ih vidio i čuo proteklih godina), gotovo stand-up nastup u kojem nije krio sreću što je Grad Zagreb konačno prepoznao njegov festival i ove godine ga na natječaju nagradio uistinu solidnim programskim sredstvima, no povrh svega ipak sretan činjenicom da je Kino SC rasprodan. Ovo se možda nekome može činiti normalnim tijekom stvari kojima možda i ne treba pridavati posebnu pažnju, no Dražen Kokanović je rijetka sorta. Slavonija je dosad dala svakakvih lola i bekrija, ali ni jednog poput Kokanovića, jer eto od sve „normalne“ glazbe na ovom svijetu on se baš namjerio na jazz i pronašao sebe u jednom elitističkom „hobiju“ ne samo za ove prostore, već općenito gledano. Neki teže tome da skupljaju skupocjene automobile i bajne nekretnine, a Dražen tome da u jednu Hrvatsku dovlači najcjenjenija i najjača jazz (i stilski srodna) imena, često u potpunoj disproporciji spram toga koliko su ta imena realno popularna u istoj toj Hrvatskoj.
Jezikom poduzetnika kazano; Kokanović je puno puta igrao na neuspjeh. Ali on sebi ne može pomoći, kad je on taj rijetki bekrija koji se ne zadovoljava ničim drugim već da mu vrhuška s Downbeatove liste najboljih „svira na uvce“. Jedne godine sam gledao kako prekida suradnju s austrijskom promotoricom koja mu je preporučila bend koji nije zadovoljavao njegova mjerila za nastup na Jazzarelli, sveženskom pandanu JAZZG-a. Dakle, možeš ga probati zeznuti u svemu, ali po pitanju glazbe nitko neće dobiti više od prvog pokušaja. Legendarnog Sonnyija Rollinsa uspio je dovesti u Zagreb u konstelaciji u kojoj ta legenda isključivo svira svega 5-6 koncerata godišnje na Starom kontinentu. Dakle, ugrabio ga je u promoterskoj konkurenciji Švicaraca, Francuza i Skandinavaca koji redovno „ubiru vrhnje“ u tom svijetu. Pa sad, ako to nije bio vrhunski kulturni domet za našu sredine, onda ne znam što jest. A tek koliko je ulaznica podijelio desetljećima unazad jer se nije želio brukati praznim prostorima pred svjetskom jazz elitom? To nitko ne zna, jer je i tu bekrija široke ruke pa se može reći da koga nije bar jednom častio jazzom, taj valjda jazz ni ne sluša. I tako već skoro dva desetljeća. Valjda ovdje toliko treba „da bi te prepoznali“, što je rekao u šali u uvodnom govoru. „Konačno su me prepoznali u gradu, ali ne na ulici, već su mi nešto stavili i u džep“, rekao je i dodao da mu je drago što se konačno rasprodaju i ulaznice za njegove jazz koncerte.
Naravno, i u ovoj priči ništa nije gotovo dok ne izađe crna dama i ne zapjeva. A ta crna dama sinoć je bila Lizz Wright, izuzetna gospel i blues pjevačica koja je svojim glasom uzdigla cijeli taj svečani moment u nebesa, jer baš je otvorila koncert s gospelom s kojim kao da je uznesenje bilo u njenom glasu uz decentnu gitarsku pratnju. Kad se potom okupio cijeli instrumentalni kvartet nastavila je glazbena vožnja kroz povijest američke glazbe; prvo hipnotički blues, a potom i jazz rock koji je Wright potom okrunila soulom. Možda se u početku činilo da će putovanje tim utabanim stazama biti nastavljeno, no ubrzo potom, posebno kroz pjesmu „Sparrow“ krenule one fine zvučne nijanse karakteristične za njen izričaj. Moglo bi se to nazvati i najfinijom svilom americane s posebnim ugođajem žične pratnje uronjene u ambijentalno ozračje, ali u kojem je i ritam uvijek naglašen. Eterično, ali s grooveom.
Glazba Lizz Wright je zanimljiv sukus brojnih žanrova, no izveden s vrhunskom senzibilnošću i toplinom, a nekako kao da se to pogodilo i s onim po što smo došli kao publika, jer, eto, nekako kao da smo iscrpljeni s našim svakidašnjim „nesituacijama“ i životnim tempom i te nedjelje kao da je svima u tom kinu Studentskog centra trebao neki transcendentalni glas topline i sigurnosti. Lizz je prisnost s publikom postigla vrlo brzo. Već je nakon par pjesama rekla da će se riješiti štikli i da će pjevati bosa jer ne želi da je išta smeta u izvedbi. A da se ne govori o trenutku kad je najavila da će izvesti „Old Man“ Neila Younga, što je bila uistinu „epska vožnje“ nje i sastava na putu do katarzičnog gitarskog sola koji je općenito bio hommage Youngovom tour de force pečatu. Slično su bili utkani svi elementi odličnog soula kad se dotaknula i „Mercy, Mercy Me“ Marvina Gayea u kolopletu novih pjesama koje će se naći na njenom skorašnjem novom albumu „Shadow“ i koji je Zagreb imao čast dobrim dijelom poslušati uoči objave.
Službenih sat i pol prošlo je gotovo neprimjetno i u dahu da bi pljesak potom bio glasan i unison u ponovnom dozivanju Lizz Wright i benda na pozornicu. I oni su imali sluha za sinoćnji posebni trenutak, obzirom da su na petnaestominutnom bisu pumpali funk, dok je Kokanović donosio Lizz buket cvijeća, što je običaj Zagreb Jazz Festivala od samih početaka kad god nastupaju žene. Na koncu, Dražen je posebnu riječ zahvale u svom govoru posvetio trima bliskim ženama iz njegovog života upravo zbog toga čime se bavi. Zna da treba njega moći izdržati, jer, eto, tko normalan bi se dao u misiju popularizacije jazza u Hrvata? No pošlo mu je za rukom i to čudo napraviti kad mu, na sreću nas ostalih, nije hobi skupljanje skupocjenih automobila i nekretnina, kao što je svakom normalnom hrvatskom poduzetniku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
