DISCLAIMER: Ako niste pogledali predstavu ‘Lojzekov san’, predlažem da ne pročitate ovaj tekst već samo dođete danas par minuta prije 20 sati u Pogon Jedinstvo bez ikakvog predznanja o onome što vas tamo čeka. Ako baš morate, nastavite čitati.
Kao prvo, neka svima bude jasno da si ne utvaram kako znam mnogo o teatru, pogotovo o njegovim alternativnim inačicama koja se odvijaju na periferiji društvene svijesti, ali ponekad sudbina odigra svoje karte vješto i putnika namjernika neočekivano povuče za rukav, odvuče ga na pravo mjesto i osupne ga nečim čemu se nije ni najmanje nadao.
Sinoć smo se zapravo našli u Močvari na promociji knjige o Manceu, bio je to alt-kulturni događaj tjedna koji je okupio prvu ligu domaćeg mainstreama i undergrounda, od glazbenika i novinara do entuzijasta i fanova uvrnutog kantautora. O tome ćete više moći čitati u zasebnom tekstu na ovom portalu, ali poanta se u biti svodi na to da je u Močvari nastala tolika gužva da smo moj drug Denis i ja program mogli pratiti tek iz dubokog začelja dokud zvuk razgovora s pozornice jedva da je uopće i dopirao, pa smo odlučili alt-kulturni sadržaj potražiti na nekom drugom mjestu.
Nismo stigli daleko. Par koraka dalje, pred ulazom u Jedinstvo, stajao je Kandžija. Kaže da je tamo neka predstava. Budući da ne znam mnogo o teatru, pogotovo o njegovim alternativnim inačicama koja se odvijaju na periferiji društvene svijesti, volim poslušati preporuke drugih, pogotovo ako su i sami aktivni kazalištarci poput Stjepka. Više iz znatiželje, navirismo se moj drug Denis i ja u predvorje Jedinstva gdje nas je dočekala jedna pogrbljena spodoba u plaštu, lica skrivenog kartonskom maskom. I nama su uručene iste krabulje uz par kartica s enigmatičnim tekstom i naloženo nam je da pričekamo par minuta do početka predstave.
Cijeli ambijent užasno je podsjećao na scene iz posljednjeg (i bolno podcijenjenog) filma Stanleyja Kubricka, “Eyes Wide Shut”, u kojima se u sličnim tajanstvenim ozračjima odvijaju opasne orgije koje će jadnoga Toma Cruisea umalo doći glave. S druge strane imali smo osjećaj kao da smo dio programa kakav zamišljamo na alternativnim scenama europskih i svjetskih metropola poput Berlina ili New Yorka. Osam sati je otkucalo i prizvani smo na događaj o kojemu još uvijek nismo znali ama baš ništa.
Ovdje dolazimo do najvećeg problema ovog svjedočanstva, budući da sam duboko uvjeren da je za gledatelja “Lojzekovog sna” mnogo bolje da o predstavi zna čim manje prije nego što ga doživi. Čini mi se da pisanjem o ovoj predstavi umanjujem njezin dojam, čak i da sam opisivanjem samog settinga u prethodnim odlomcima na neki način strgnuo dio vela tajanstvenosti i iznenađenja koje je zasigurno produbilo i dodatno pojačalo utisak koji je na mene cijela stvar ostavila. Ako je tako, nek autori prime moje najdublje isprike.
Glavni autor predstave je redatelj, video umjetnik i performer Dario Bukovski, a Lojzek iz naslova je njegov djed Alojz Bukovski koji je, kako navodi kratki opis “zadnje mjesece života proveo u bolničkom krevetu pod narkozom”. Dario ga utjelovljuje u predstavi u tim trenucima agonije prožete fantazmagorijom gdje ga opslužuje par figura u bijelom čija su lica omotana ovojima poput kakvih mumija. Iza tih maski nalazi se umjetnički par koji čine Margareta Vidmar i Dražen Pavalić također poznat kao Esox Lucius Ido, a koje možda znate kao autore onih fantastičnih pokretnih skulptura koje su dugo obitavale u Močvari, ali i putovale po zemlji te je o njima snimljen i nagrađivani dokumentarac Tine Šimurine “Putnici”.
Sve u “Lojzekovom snu” dočarava stravične vizije sa samrtne postelje i tehnički je vrhunski izvedeno. Od minimalistične scenografije i svjetla, do ambijentalne elektroničke glazbe koja prati Darija u impresivnoj manipulaciji vlastitim, gotovo orijaškim, tijelom. On se konstantno izvija u naoko nemoguće oblike, plazi u tzv. spiderwalku poput Linde Blair kad se spusti niz stube u “The Exorcistu”, konstantno se nalazeći u pozama koje iziskuju izuzetan fizički napor.
Mi ga slijedimo, čak i doslovno po pozornici, dok se uvija i iskreće sve do finala u kojem se uvlači pod tepih koji vuče za sobom dok slušamo njegovo glasno disanje sve do samrtnog hropca, a ona zakukuljena spodoba s ulaza nam uručuje ampule koje sadrže pepeo. Nimalo ne dvojimo da su u pitanju doslovni posmrtni ostaci Alojza Bukovskog. Na izlasku smo ponuđeni i rakijom od oraha, posljednjim što je Dariju ostalo od djeda i pozvani smo da otpijemo gutljaj kako bismo u sebi ponijeli dio njegovoga duha.
“Lojzekov san” traje svega pola sata, no tih pola sata osigurat će vam doista nezaboravno iskustvo. Večeras imate još jednu priliku da ga doživite na istom mjestu u isto vrijeme: od 20 sati u dvorani Jedinstvo. Premda ne znam mnogo o teatru, pogotovo o njegovim alternativnim inačicama koja se odvijaju na periferiji društvene svijesti, predlažem vam da budete tamo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
