‘Sleeper hit’ Osgooda Perkinsa uspio je unijeti dašak svježine u truli podžanr trilera o lovu na serijske ubojice.
U današnja vremena neočekivani filmski hitovi su postali vrlo uobičajena pojava gdje se gotovo svake godine niotkuda pojavi barem jedan tzv. sleeper hit, film za koji do tada nitko nije čuo, a koji se odjednom prometnuo u naslov kojega se obavezno mora pogledati. Ono što se nekada nazivalo “usmena predaja,” gdje bi polako od usta do uha širio dobar glas o nekom filmu ili seriji, danas se pretvorilo u rapidan proces digitalne predaje u kojem se kroz par statusa na društvenim mrežama, dobrih ocjena na IMDb-u i Rotten Tomatoesu i nekoliko pozitivnih recenzija popularnih YouTubera u roku svega nekoliko dana može stvoriti uspješnica de facto ni iz čega.
Najpoznatiji takav primjer je “Get Out” iz 2017., megahit u nas dotad slabo poznatog komičara Jordana Peelea koji je na uloženih 4.5 milijuna dolara (uzgred rečeno svaka epizoda debakla zvanog “Acolyte” je navodno koštala 22.5 milijuna) zgrnuo 255 milijuna, osvojio Oscar za najbolji scenarij i sve involvirane prometnuo u velike zvijezde. Peele je postao jedan od najcjenjenijih redatelja današnjice čiji se novi naslovi s nestrpljenjem očekuju (iako, ako je suditi po njegovom zadnjem uratku “Nope” izgleda da mu je slava malo došla do glave), tada potpuno anonimni britanski glumac Daniel Kaluya se u međuvremenu također okitio Oscarom, a sam film je pokrenuo trend high concept horora naglašenog socijalnog konteksta i subverzivnog prikaza rasizma sa ostvarenjima kao što su “Candyman”, “They Cloned Tyrone” ili “Antebellum”.
Iako nije na razini gore spomenutog filma, ovogodišnja titula neočekivano očekivanog hita svakako pripada filmu “Longlegs” horor-trileru Osgooda Perkinsa, sina starog Anthonya najpoznatijeg po ulozi Normana Batesa u “Psihu”, a koji je sa skromnim budžetom od 10 milijuna dolara, baveći se nevjerojatno prožvakanom temom lova na serijskog ubojicu, izuzetnim redateljskim umijećem uspio unijeti dašak svježine u podžanr koji je truo koliko i truplo nekog od svih tih silnih serijskih ubojica.
Clarice Sterling, pardon, Lee Harker (Maika Monroe) je mlada i ambiciozna agentica FBI-a koja se od svojih kolega izdvaja nevjerojatnom intuicijom zbog kojega lakoćom može riješiti naoko nemoguće slučajeve. Njezin špurijus zaintrigira šefa odjela u Oregonu agenta Cartera (Blake Underwood) koji joj povjeri vođenje istrage o serijskom ubojici znanom jedino kao Longlegs (Nicolas Cage) koji preko 30 godina ubija obitelji ne ostavljajući nikakve dokaze izuzev potpisanog pisma. Dugonogi (ne znam zvuči li to više kao neinventivan crtić ili jeftin pornić) ima unikatan modus operandi u kojemu uvijek bira obitelji gdje je kćer rođena na točno specifičan datum i koji nikada sam ne izvrši gnjusna zlodjela već uvijek otac prvo ubije cijelu obitelj, pa zatim sebe.
Kao što se iz mog vrlo pretencioznog naslova može zaključiti film nimalo ne krije svoje utjecaje, međutim hvalevrijedno je kako je Perkins u vremenima gdje je friško završila 17. sezona “Criminal Minds” te su najavljene dvije nove serije o “Dexteru”, uspio potkradajući malo od svakoga pronaći svoj izričaj u tom vrlo morbidnom mnoštvu prije svega zahvaljujući vrlo strpljivoj naraciji, perfekcionističkom pristupu svakom kadru gdje je svaki detalj bitan i zrelom pristupu kod režiranja horor sekvenci gdje stravu ne temelji na jeftinim jump scareovima već na pažljivom građenju jezovite atmosfere s dugim i sporim kadrovima, ingenioznim rakursima kao i briljantnoj glazbi redateljevog brata Elvisa Perkinsa, poznatijeg kao Zilgi.
Iako su termini “strpljiva naracija” ili, kako bi se po naški reklo slow burn, često samo eufemizmi za nepotrebno spore festivalske filmove u kojima se kroz ultra minimalistički pristup i naraciju sporiju od hrvatskog pravosuđa pokušava prikriti nedostatak redateljskog talenta, “Longlegs” opravdava takav pristup ponajprije što time dozvoljava Perkinsu da u svakom kadru demonstrira vještinu građenja napetosti i atmosfere, iako se na trenutke može doimati kako radnja duži period nigdje ne vodi, zahvaljujući zamamnoj uznemirujućoj scenografiji kao i odličnim glumačkim izvedbama, film ne gubi na zanimljivosti.
A kad smo kod glumačkih ostvarenja, Monroe koja se proslavila u još jednom uspavanom hitu “It Follows” vrlo je korektna u ulozi agentice koja bi se po ponašanju i manirizmima najlakše mogla opisati kao FBI verzija Sheldona Coopera, međutim film, sasvim očekivano, pripada velikom Nicolasu Cageu. O samoj karijeri genijalno ludog glumca bi se mogao i trebao napisati zaseban članak (nadam se uskoro), međutim dovoljno je reći da je ovdje igrajući pomahnitalog ubojicu jednostavno veličanstven na svoj poseban način koji samo on može odigrati, iako treba reći da je njegova uloga poprilično polarizirajuća, te će bez obzira na sve kvalitete filma sama impresija o filmu kod svakog gledatelja uvelike ovisiti koliko je nekome zabavno Cageovo sumanuto prenemaganje koje, mora se priznati, nije za svakoga.
Kako sam proveo većinu članka hvaleći Perkinsa kao redatelja moram spomenuti kako kao scenarist nije ni upola toliko talentiran, te se glavni problemi filma mogu pronaći u vrlo tankoj fabuli koju je on gotovo uspio pokriti svojom režijom. Sam rasplet filma je poprilično problematičan jer se kroz festival ekspozicije dolazi do odgovora na mnoga intrigantna pitanja koji nisu previše uvjerljivi, gurajući neke nadnaravne horor elemente tamo gdje im nije mjesto. Osgood time kvari svoje potencijalno remek-djelo poput masterchefa koji je na savršeno jelo morao na kraju dodati još malo soli.
Zanimljivo je promotriti dosadašnju karijeru Osgooda Pekriknsa u svijetu sedme umjetnosti koju je započeo kao glumac u “Psihu” 2 igrajući mlađu verziju svog oca, da bi se, nakon nekoliko godina glumačkog vrludanja u kojemu je najpoznatiju ulogu ostvario kao Dorky David u filmu “Legaly Blonde”, očito mudro prebacio iza kamere. Isprva ni na toj poziciji nije polučio nikakav značajan uspjeh, zadnji pokušaj bila mu je nakaradna horor verzija Ivica i Marice, ali se konačno svojim četvrtim filmom preko noći prometnuo u jednog od najzanimljivijih redatelja današnjice. Također treba istaknuti da je njegov sljedeći projekt “The Monkey” prema priči Stephena Kinga najavljen za iduću godinu od kojega se sudeći po redateljskom talentu, ali i po nedostatku scenarističkog (kojeg bi majstor strave King trebao pokriti) očekuju velike stvari. Samo što to onda više neće biti neočekivano očekivani uspjeh.
Ocjena: 8/10
(Neon, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
