Ako je omjer između prethodno objavljenog materijala u novom ruhu na “Wouldn’t It Be Great” i onog sasvim novog 50:50, može se reći da je jednak i omjer odličnih pjesama i onih prosječnih.
Slavna country pjevačica Loretta Lynn ove godine je napunila 86 godina, ali ta činjenica nije je spriječila da ponovno ode u legendarnu kolibu Johnnyja Casha i snimi treći u seriji od pet planiranih albuma koji bi nastali na toj lokaciji u produkciji njezine kćeri Patsy Lynn Russell i Johnnyjevog sina Johna Cartera Casha. “Wouldn’t It Be Great” tako slijedi dvije prethodne ploče iz 2016. godine, “Full Circle” i “White Christmas Blue”, a dočekan je sa zakašnjenjem od godinu dana zbog komplikacija s Lorettinim zdravljem, budući da je lani neposredno prije planirane objave Lynn doživjela moždani udar.
“Wouldn’t It Be Great” je napokon pred nama i možemo ustvrditi da, očekivano, ne odstupa mnogo od dva prethodna izdanja. Recept po kojem je nastao nije neuobičajen u slučajevima novih albuma ostarjelih velikana countryja i drugih žanrova, a uključuje otprije poznate pjesme kao i novi materijal i to ugrubo u omjeru 50:50. Ploča nosi naslov po pjesmi koja je dosad već doživjela dva izdanja, prvo sredinom osamdesetih na albumu “Just a Woman”, a zatim i 1993. na ploči “Honky Tonk Angels” koju je snimila s još dvije country dive, Dolly Parton i Tammy Wynette. Riječ je o dirljivoj baladi koja govori o mraku što neizbježno prati vezu s ovisnikom o alkoholu i može se reći da u izvedbi ovakve stare Lynn pjesma zvuči još bolnije nego u svojim ranijim inačicama.
Ista tema se vraća i kasnije na albumu, ali ovaj put izvedena u mnogo vedrijem tonu na “Don’t Come Home a Drinkin'” izvorno objavljenom na istoimenom albumu iz 1967. godine, kada je postala Lorettinim prvim hitom na vrhu country ljestvice u karijeri. Takav uspjeh Lynn je ponovila i tri godine kasnije s autobiografskom baladom “Coal Miner’s Daughter”, pjesmom koja je ubrzo postala njezinim zaštitnim znakom, a prema njoj će i deset godina nakon objave biti snimljen i istoimena filmska biografija u kojoj će Sissy Spacek igrati ulogu rudareve kćeri. Nova verzija ove legendarne pjesme zatvara “Wouldn’t It Be Great” i premda ne donosi kvalitativni napredak poput onog naslovne pjesme, ne može se poreći da njezino uvrštavanje u ovu priču ima rezona. Mnogo slabije funkcioniraju pjesme poput “God Makes No Mistakes”, inače najslabijeg broja s Lorettinog povratničkog albuma “Van Lear Rose” iz 2004. koji je producirao Jack White ili dvaju singlova s početka karijere 1960., “My Angel Mother” i “Darkest Day”.
Od novih pjesama, Lynn je dvije napisala u suradnji s kćeri Patsy Lynn Russell, a to su “Ain’t No Time to Go” starinskog prizvuka u kojoj protagonistica pokušava održati svog partnera na životu pobrojavajući stvari koje još treba obaviti na ovomsvijetu, te jednako dobar honky tonk “These Ole Blues”. Trima je pjesmama pak koautor glazbenik Shawn Camp (a ne Kemp, taj je igrao košarku). To su razigrana “Ruby’s Stool” koja je odabrana za drugi singl s albuma, balada “I’m Dying For Someone To Live For” i najslabija od tri, duhovna “The Big Man”. “Another Bridge To Burn” uz Lynn potpisuje i Lola Jean Dillon, a tu je i jedna tradicionalna pjesma u Lorettinom aranžmanu, balada o ubojstvu “Lulie Vars”.
Ako je omjer između prethodno objavljenog materijala u novom ruhu na “Wouldn’t It Be Great” i onog sasvim novog 50:50, može se reći da je jednak i omjer odličnih pjesama i onih prosječnih, što ovaj album po kvaliteti smješta između prethodna dva iz ove serije, iza “Full Cirlce”, a ispred božićnog izdanja. Loretti želimo da ostane živa i dovoljno zdrava da unatoč poodmakloj životnoj dobi dovrši objavljivanje svih pet ploča koje je planirala u tom nizu.
Ocjena: 7/10
(Legacy Recordings. 2018.)