Måneskin ‘Rush!’ – uzbuna u američkom kokošinjcu

Ne da ne običavam, već se trudim potpuno izbjegnuti čitanje recenzija izdanja o kojima mislim pisati, jer začas se zalijepi nečija tuđa misao koja vitla po mozgu i onemogućuje strujanje vlastitih misli. No uz svu uobičajenu predostožnost zajebao sam se prije dan-dva pročitavši na Pitchforku recenziju albuma „Rush!“ talijanskog rock kvarteta Måneskin naslovljenog: „Måneskin’s „Rush!“ is absolutely terrible at every conceivable level“, čija teza je u startu bila krivo postavljena, a potom logičnim slijedom gledano, sve nakon toga je lupetanje koje ozbiljno zadire i u imperijalističko-nacionalistički prezrivi pogled odozgo iz američkog rakursa u smislu „da ćete u Rimu naći svašta, osim dobrog rokenrola“.

Naime, autor Jeremy D. Larson nemušto postavlja Måneskin u segment „alternative“ (vrijeđajući tako i alternativni rock) i potom kreće u kritiku njihove snobovštine na razini onog Facebook memea koji uspoređuje fana Metallice odjevenog u kožnu jaknu i crnu majicu s natpisom omiljenog mu benda i frontmena Metallice James Hetfielda snimljenog u opuštenom izdanju s punim rukama papirnatih vreća iz butika poznatih modnih brendova, pa tako posebno naglašava da Måneskin „nije bend koji se oblači u Gucciju, već da njih oblači Gucci“.

Krenut ću u protu argumentaciju s tim detaljem i još dodati da je ta talijanska četvorka snimila album sa šveđskim producentom Max Martinom, najskupljim i najtraženijim pop producentom današnjice, da im je na albumu gostovao jedan Tom Morello, a da su prije toga radili i s Iggyjem Popom. Dakle, sve od reda velike face. Nema ni govora o nekoj alternativi, već mainstream da ne može biti veći mainstream.

Måneskin je izrastao u projekt kojim se juriša na veliku lovu. Zašto bi itko u situaciji u kojoj su sad Damiano David i njegova ekipa trebao sjesti u kombi i krenuo na truckanje od kluba do kluba po američkom kontinentu, kad mogu puniti arene? Ameri su jednom davno dreknuli: „Tršište!“ i postrojili se iza tog imperativa u globalnoj ekspanziji, a kad po istim pravilima tržišta uzvrati ‘periferija’, onda odjednom nastaje panika.

Druga su vremena došla i puno njih ne želi razmišljati na način da samo daju, a da ne mogu učestvovati u onome što bi se ugrubo moglo nazvati „kulturnom razmjenom“. Jedna Južna Koreja K-Popom razvaljuje i američke i britanske blagajne jer ima konkurentnu glazbenu robu i zašto onda sputavati bilo koga izvan SAD-a ili Britanije tko se laća rocka? Ali rock je očigledno bolna točka Amerima, njihov leno na koji polažu pravo da ga valjda bolje interpretiraju od drugih, pa je valjda nezgodno kad im dolaze tamo neki Talijani držati lekcije iz rocka, i uz to ne žele trošiti vrijeme na dokazivanje po njihovim juke jointovima u moru njihovih bendova.

Obzirom da sam već u par navrata nadugačko i naširoko pisao o fenomenu Måneskin, samo ću ovdje kratko ponoviti da je taj bend bio ‘alternativa’ jedan izuzetno kratak period. Popularnost im je eksplodirala u susjednoj Italiji već po ulasku u glazbeni talent show, da bi potom svoja dva albuma (prije Eurosonga) prodali u milijunskim tiražama i to u vremenu kad se američki i britanski teškaši moraju dobro pomučiti da bi toliko prodali, globalno.

Nakom Eurosonga je sve otišlo do toliko neslućenih granica da su se Britanci nakon oho-ho godina ozbiljno posvetili tom natjecanju već naredne sezone jer su oni prvi uvidjeli da je taj rock bend u popularnosti 2021. zasjenio sve njihove. Globalni proboj Måneskina nakon Eurosonga usporediv je s onim najlegendarnijim, a to je proboj švedske grupe ABBA. Taj hitac je imao šanse jedan naprama milijun, ali je pogodio točno tamo gdje je trebao. Ali, bit će da Amerikancima nije jasna moć Eurosonga. Njima je to predaleko u svakom pogledu. Otud valjda i skučene impresije da je tih ‘četvero manekena’ neka ‘alternativa’, kao da su očekivali od albuma „Rush!“ da će krenuti nekim The War On Drugs ili Radiohead kanonima, pa se čude što su dobili talijansku inačicu Mötley Crue ili Guns N’ Roses po ušima. Ovdje odgovorno tvrdim da bi bili puno očajniji da im iz Italije kojim slučajem dođe novi Bruce Springsteen, tek onda bi odjeknulo žestoko ono Konstraktino; „Šta ćemo sad?“

Autor ovih redaka voli i začkoljaste puteve alternative, ali voli i talasanje u gornjem domu, posebno talasanje, a ne kad je situacija ‘zapečena’, time i dosadna. A ovi Talijani tako dobro drmusaju taj ‘Panteon’ da je to milina za pratiti. Jest da nisu novi Bruce Springsteen, ali guraju sličnu bezobraznu drčnost kakvu je imalo mnoštvo američkih bendova tijekom osamdesetih koje je kritika tada satirala, a publika obožavala, a glazba im je upravo takva za popuniti rupu arenskih derneka unutar slota „mladi rock bend“, jer najveći problem rocka prijašnje dekade bio je upravo to; oni koji su došli do arena, više nisu bili mladi.

Današnja mlada generacija željna je istih uzbuđenja i žedna svojih heroja i to baš u rocku i baš ne žele začkoljaste indie priče. Dobar dio kritike to ignorira, ali tako je bilo oduvijek. Oni najstariji i najupućeniji među nama sigurno se sjećaju kakva gorčina je vladala unutar britanske rhythm & blues scene početkom 1960-ih kad se jedan mladi pop bend imena The Rolling Stones drznuo ‘uništiti sva načela rhythm & bluesa’ i od toga napravio igralište za masovno vrištanje curica.

A sad pošto sam izbacio iz sebe utjecaje tuđe recenzije, mogu krenuti na svoja zapažanja vezana za album „Rush!“

Što se dojma tiče, skoro pa mogu reći da mi je „Rush!“ guilty pleasure, jer me podsjeća na moja osobna glazbena lutanja i traženja u mladosti. To je kupus svega, ali Måneskin i (stari metalac) Max Martin su jako dobro znali od čega rade kupus, pa su uspjeli složiti koliko-toliku kompaktnu glavicu od nemalih 17 pjesama, što po minutaži premašuje oba prethodna albuma Måneskina zajedno.

Po koncepciji „Rush!“ je bliži prvijencu „Il ballo della vita“ (2018.) s tim da ne ide šaroliko po svemu ‘što mladi vole’, već po svemu od rocka što ih je zanimalo. Drugi album „Teatro d’ira: Vol. I“ (2021.) tako ostaje postrance kao memorabilija najdubljeg grupnog zaranjanja u rock prije nego li ih je podignuo val velike plime globalne popularnosti. Ili jednostavno, „Rush!“ nije njegov pravi nasljednik u tom narativu. „Rush!“ igra po svjetskim pravilima. „Teatro d’ira: Vol. I“ je igrao po talijanskim.

„Rush!“ je ogledalo popularnosti, njenog sjaja i dekadencije. Kokain i šampanjac se cijede iz dobrog dijela tekstova, o seksu i požudi da se i ne govori, dakle sve ono o čemu pristojni rokeri već dugo ne pjevaju. Njegova ‘lupeška’ narav jasna je već sa samom voajerskom naslovnicom. „Rush!“ je poput soundtracka tuluma na kojem je svatko uzeo previše svega i više se ne zna tko je s kim i na koji način. To je album za zabavu. Tko je tu došao mudrost tražit, promašio je u startu. Ali ima zabava i ‘zabava’…

Struktura se drži isprobanih kanona; nekoliko brzih brojeva, potom balada na strateškoj poziciji (kao oni momenti na ludim tulumima kad nekog opere naknadna savjest nakon prevare jer je u vezi, pa grčevito kroz magnovenje tipka poruke pune pažnje). I od tog redoslijeda se ne odstupa do kraja.

Damiano David, Victoria De Angelis, Thomas Raggi i Ethan Torchio uzimaju utjecaj od svakog tko im je na putu, ostavljajući vas u nedoumici rade li to iz poštovanja, ili drsko kradu i ne obaziru se na to. Je li pljačkaju Pepperse ili su pomladili njihovo ludilo? Točno je i jedno i drugo. Iskoristili su i to što nema Aerosmitha na sceni, pa su snimili baladu „Time Zone“ kojoj samo još fali spot s Liv Tyler jer ta pjesma zvuči kao da je otkinuta iz usta Stevene Tylera. Franz Ferdinad će ‘okrasti’ onako usput k’o džepari novčanik – odsvira Raggi temicu presličnu riffu „Do You Want To“ i samo nastavi dalje. Imagine Dragons su skinuli kroz „Read Your Diary“. Ako je netko pomislio da nema rovarenja po najzanimljivijoj britanskoj struju trenutno, one iz radionice Sleaford Modsa ili Idlesa, ima itekako u „Kool Kids“ u kojoj Damiano David dokazuje svoju kameleonsku narav i time što oponaša britanski akcent kao da je rođen u predgrađu Bristola ili Manchestera (gotovo pomislite da su za mikrofonom ugostili Jasona Williamsona ili Joea Talbota).

U tom, na nevjerojatan način fluidnom, poluđenju koje podsjeća na random skakanje po listama streaming servisa jedino čega je malo jest Måneskina na talijanskom jeziku. Svega tri pjesme; „Mark Chapman“, „La fine“ i „Il dono della vita“ strateški zgusnute tek nakon 11. po redu „Read Your Diary“ (dakako balade) i to jedna za drugom. A potpisnik ovih redaka drži bitnim upravo njihov materinji jezik na kojem sva, gotovo urođena, Damianova nadrkanost odzvanja najbolje, koliko god za engleski jezik sposoban bio. Ali eto, kad se naoružaš Max Martinom i kreneš na Ameriku s rokenrolom, očigledno nema previše izbora. Osim ako nisi alternativac.

„Rush!“ je poharao liste prodaje u prvom tjednu objave, a tog trenda nije bila pošteđena ni jedna mala Hrvatska. Pa sad, vole li mladi sve što vole mladi ili vole rock, neka sudi kako tko želi, no činjenica je da je Måneskin trenutno u toj poziciji najvruća roba, obzirom da su i usamljeni po pitanju bivstva drugih velikih rock imena na listama.

Od mladih ‘prema gitari’ orijentiranih glazbenika, tu je jedino Britanac Sam Fender, ali njegova popularnost ne izbija previše s matičnog mu otoka. Od starijih teškaša, Foo Fighters se teško oporavljaju od gubitka Taylora Hawkinsa, Arctic Monkeys su otplovili na sladunjava orkestralna putovanja, Iggy Pop je na novom albumu reminescentno ali ne previše uzbudljivo prošao kroz svoju karijeru, U2 izazivaju salve smijeha obrađivanjem samih sebe iz mlađih dana… Tko je ostao? Nije valjda da čekamo da The Rolling Stones snime album, pa da veselo ovim drčnim Talijanima natrljamo nos?

Dakle, „Rush!“ se nameće kao benchmark mainstream rocka u 2023. i to je jednostavno tako. Histeričan i kaotičan kakvo je i vrijeme u kojem je nastao, a opet sasvim solidan uradak za mladalački bijeg od realnosti rata, potresa, kriza, bolesti, od nedavno i NLO-a, te sveprisutne neizvjesnosti.

Nova generacija je dobila svoje T-Rex, The Doors, Aerosmith, Sex Pistols, Guns N’ Roses, Skid Row, Blink 182, The Offspring… sve ‘zipano’ i zapakirano u isti omot. Made in Italy. Nimalo loše za rimske klince site od gledanja turista koji danonoćno kovanicama pune Fontanu di Trevi. Kao, nema više rokenrola… Ima ga svud, ali je kriza u centrima moći.

Ocjena: 7/10

(Sony Music / Menart, 2023.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute