Sinoć smo u Vintageu proslavili 6. rođendan uz Marca O’Reillyja, Moskau i Straight Mickey and the Boyz.
Imali smo preuranjenu zabavu. Šesti rođendan slavimo za desetak dana; Ravno do dna pušten je u promet 26. ožujka 2011., a prva recenzija (Bruce Springsteen „The Promise“) dobila je jedan lajk. Vjerojatno od nekog od nas. Sedam i pol tisuća tekstova kasnije i nakon tko zna koliko lajkova (nisu baš svi bili naši), proslavili smo šesti rođendan u zagrebačkom Vintage Industrial Clubu u društvu vršnjaka – Moskau i bend Marca O’Reillyja također su nedavno napunili šest, dok su Straight Mickey and the Boyz ipak nešto mlađi.
Koprivničko-zagrebački Moskau bio je pravi izbor za otvorenje rođendanskog partija. Ne samo zato što ima neodoljivu i talentiranu Saru Renar na gitari i što im se Tena Rak iz nekadašnje Vlaste Popić tu i tamo promuva po bini, već i zato što su Moskau, poetikom i izvedbom, domaća inačica The Birthday Partyja koji se povremeno susreće s Tomom Waitsom.
Kontrolirana neobuzdanost, traganje za neopipljivim u zvuku i sklonost ka performansu, nagnali su medije da se pomuče u traženju pravog termina. Najlakše bi bilo napisati post-punk, a ni art-noise nije daleko od istine, no stvari su ipak malo kompliciranije, pogotovu kad na pozornici imate i satelitsku antenu i truli lavabo u funkciji instrumenata. Ono što proizvode u zvučnicima neodvojivo je od vizualne komponente benda, valjda se zato Moskau i ne smatraju grupom, već umjetničkim kolektivom. Kolektiv Moskau, dakle, neprestalno stvara dojam da su na rubu raspada, kako smislenog tako i kadrovskog.
Zbrka na pozornici, s koje neki odlaze, drugi dolaze, mijenjaju instrumente i smjenjuju se za mikrofonom, projicira iluziju potpune nebrige, no istodobno nepovratno vezuju i sebe i publiku u zvučnom grču. Strukture su nepostojane, izričaj nekonvencionalan, a doživljaj potpun i nimalo lako opisiv. Napad na slušateljev nervni sustav, koji vam počne nedostajati čim završi.
Za razliku od Moskau, kod Straight Mickey and the Boyz stvari je vrlo lako definirati. Nastavljači sirovog beogradskog gitarističkog rock zvuka, uzeli su najbolje od Partibrejskersa i Discipline te, poput Repetitora, nude ogoljenu viziju garažnog r’n’r trojca. Od lani diskografski pojačani dugoočekivanim prvijencem, Straight Mickey svoju glazbu svode na izvikivanje nadrealnih parola, ekspesivne riffove i atakom na bubnjeve.
Znoj na koncertima njihov je najjači adut. Žilavi i magnetični na pozornici, odavno su prerasli titulu „nadolazeće atrakcije“, postavši stjegonoša nove regionalne rock scene. Ni jučerašnji koncert, koji nam je napunio uši i protresao kosti, nije bio iznimnka.
Irski neoblues kantautor Marc O’Reilly druga je priča. Diskretno uronjen u irsku folk tradiciju, praćen basom i bubnjem, O’Reilly balansira između potrebe za intimnim ispovijedanjem i distorziranih instrumentalnih eskapada. Marc O’Reilly izuzetno je nježna scenska pojava, poetska duša koju biste najradije poveli doma da se utopli, nahrani i odmori za nastavak svojih bjelosvjetskih lutanja.
Irski trubadur sinoć se prvi put predstavio hrvatskoj publici. Zahvalan na svakom aplauzu i uzviku odobravanja, sat je vremena nudio omamljiv i nepretenciozan blues/folk, koji ga je prije dvije godine doveo i do stagea na Glastonburyju. Pijući Jameson i stvarajući dobre temelje za brzi povratak, Marc je negdje iza ponoći stavio točku na našu rođendansku proslavu. Pa, sretan nam rođendan!