Sve ove pjesme na jednom mjestu čine najbolji materijal koji je Faithfull objavila godinama, ako ne i uopće u karijeri.
Više kao pravilo nego kao iznenađenje dolaze albumi ostarjelih glazbenika na kojima uz minimalistične aranžmane koji prate njihove umorne glasove istresaju iskrene emocije u neke od svojih najboljih radova karijere. Upravo je takav i “Negative Capability” (naslov se referira na pojam koji je osmislio pjesnik John Keats), posljednji album dive Marianne Faithfull, na kojemu veže nove pjesme svojih suradnika s prošlih izdanja, Nicka Cavea i Eda Harcourta, s nekim od ranijih hitova svoje karijere.
Cave i Faithfull surađivali su već na sjajnom “Before the Poison” iz 2004., a koautorski odnos je nastavljen i na njezinom prethodnom albumu “Give My Love to London”, kada im se sa svojim radom pridružuje i Harcourt. Na “Negative Capability”, kao autor je tu i slavni Mark Lanegan s pjesmom “They Come at Night” koja govori o terorističkom napadu na pariški klub Bataclan otprije tri godine, a kao producent se javlja Caveov sada prvi pobočnik u Bad Seedsima, Warren Ellis, čije zavijanje violine čini balade koje tvore “Negative Capability” još bolnijima.
Sam Cave na albumu pjeva prateće vokale, a kao koautor potpisuje i najavni singl albuma “The Gypsy Fairie Queen”, pjesmu u njegovom novom, narativnom stilu pisanja srodnom materijalu s njegovih recentnih albuma. Osim Warrena, produkciju potpisuje još jedan Ellis, i to Rob, suradnik PJ Harvey, koja je pritom također surađivala s Marianne na “Before the Poison”, pa ako ćemo se prisjetiti odnosa Cavea i Harvey s polovice devedesetih, dobivamo dojam da se “Negative Capability” trudi stvari zadržati u krugu jedne proširene glazbene obitelji u kojoj su svi na nekin način povezani jedni s drugima.
Od poznatog materijala ovdje prezentiranom u novom Ellis/Ellis ruhu tu je i zaštitna pjesma Faithfullove i njezin prvi hit, klasik Rolling Stonesa “As Tears Go By” koji danas zvuči doista kao čeznutljiv pogled starice u prošlost, što je teško mogla tako obojati iskustvom kad ga je prvi put snimila sa samo sedamnaest godina. Osim nje možemo čuti i novu verziju “Witches’ Song” izvorno objavljene na kultnom albumu “Broken English” koji je izašao u dan točno prije trideset i devet godina prije “Negative Capability”, kao i “It’s All Over Now, Baby Blue” Boba Dylana koju je pjevala i sredinom osamdesetih na “Rich Kid Blues”.
Od novog materijala izdvaja se fantastična “Misunderstanding” koja otvara album i dvije posvete prijateljima koji su je nedavno napustili, a to su “Born to Live” za Anitu Pallenberg, te “Don’t Go” za njezinog pokojnog gitarista Martina Stonea. Tu je i autobiografska “In My Own Particular Way”, a sve ove pjesme na jednom mjestu čine najbolji materijal koji je Faithfull objavila godinama, ako ne i uopće u karijeri.
Album dolazi i u deluxe izdanju koje donosi tri dodatne pjesme, dvije pariške (“No Moon in Paris” i “They Come at Night”) se ponavljaju, s time da potonja Laneganova zvuči još bolje u svojoj alternativnoj verziji, a tu je i “Loneliest Person” britanskog benda iz šezdesetih Pretty Things koja se savršeno uklapa u ostatak materijala i šteta se zadovoljiti standardnim izdanjem albuma na koji nije uvrštena.
Marianne Faithfull napunit će idući mjesec sedamdeset i dvije godine i nažalost nije nam strana pomisao da se njezina karijera bliži kraju, pogotovo imajući na umu zdravstvene probleme koji ju prate u posljednje vrijeme. Kao utjeha može nam poslužiti činjenica da je ta ista dugogodišnja karijera pred svoj kraj okrunjena jednim od njezinih najboljih izdanja kojem ćemo se s ljubavlju vraćati u neke večernje sate, možda kad se vani igraju djeca, a nama, naoko bez razloga, poteku suze.
Ocjena: 9/10
(BMG Rights Mgmt France SARL, 2018.)