Mostarska grupa Zoster predstavlja novi album ‘Najgori’ na najvećem solo koncertu u Zagrebu zakazanom za ovaj petak u Tvornici kulture. Album je objavljen 15. rujna prošle godine, no za promotivni koncert se malo pričekalo. O tome i još mnogočemu pričao sam s pjevačem Mariom Knezovićem nedavno na podužoj kavi na terasi jednog zagrebačkog kafića tijekom neobično toplog i sunčanog dana za ovo doba godine.
Počeli ste agilno s koncertima odmah na početku godine. Prvo Beč, potom Prag.
Mario Knezović: Ove godine, da. Bilo je super u Beču. Napunili smo dvoranu kluba Szene. Super mjesto za koncert. A u pragu smo svirali prvi put. Nije bilo puno ljudi, ali je bio predivan koncert. Počeli smo baš srednjeeuropski (smijeh). Nadam se da ćemo uspostaviti taj most. Da dolazimo češće i u Prag i u Beč. Sve više naših ljudi živi vanka. Ja navijam nekako da svi odu vani, jer su skuplje karte za naš koncert (smijeh). Super je što su došli i ljudi koji ne znaju naš jezik. I super su bile reakcije. Jezik im nije bio prepreka da im bude dobro na koncertu. Bilo je Čeha, bilo je Austrijanaca, Talijana… Pa im je možda naša ekipa s kojom su došli prevodila tekstove. Ali uglavnom je to bilo super iskustvo.
Album je izašao 15. rujna. Prošla je cijela jesen, što se tiče Hrvatske i Zagreba, bez promocije. Zašto?
Mario Knezović: Ja sam snimao film na otoku Prviću u to vrijeme. Mjesec dana sam bio zatvoren na otoku. Snimao sam film s Danisom Tanovićem. Samo sam dvaput samo išao s otoka, jer sam imao dogovorene predstave koje sam igrao. Tako da je to bio jedan od razloga zašto se koncerti nisu odmah dogodili na jesen. Ali, imali smo koncerata prošle godine. Svirali smo u Banjaluci, Splitu, Munchenu, Novim Sadu, Sarajevu, Metkoviću, ali to nisu bili klasični promotivni koncerti novog albuma. Sad smo krenuli s tim. Odmah nakon nove godine. Nakon Zagreba sviramo u Bihaću, zatim u Beogradu, Kragujevcu, Kraljevu i Novom Sadu. I to su za sada zimski koncerti. Ali dosta smo bukirani i po pitanju ljetnih festivala.
Mi smo i danas u situaciji da se puno moralizira o prošlosti. Time valjda izbjegavamo da se bavimo samim sobom u sadašnjosti. To moraliziranje prošlosti samo stvara novu ostrašćenost koja nekako ne vodi nikuda.
I pored toga album se našao na brojnim godišnjim listama u regiji. Čak ste na Beehype portalu na kojem se biraju najbolji albumi iz cijelog svijeta bili broj 1 na listi izvođača iz Bosne i Hercegovine.
Mario Knezović: Čast nam je da prezentiramo zemlju iz koje dolazimo. Ja se zezam kad o tome govorim u smislu da je to kao da smo otišli na svjetsko prvenstvo (smijeh).
Koliko se kuhala priča za album „Najgori“?
Mario Knezović: Dugo. Ja sam ti nabavio sintesajzere još prije 10 godina. I to stare sintesajzere, jedan je ’79. godište, a drugi sam kupio ovdje u Zagorju od jednog dede koji je svirao svadbe na njemu. I na tom sintesajzeru model Elke sam radio demo snimke. Prijašnje albume sam skladao na gitari. Uglavnom, dugo se to kuhalo. 2019. godine smo imali skoro cijeli album i onda je korona došla, pa smo usporili. 2020. smo izbacili video koji smo snimili 2019. koji ljudi povezuju s time da smo ga tempirali za koronu. Ali nije tako bilo, to je bila čista slučajnost. Tako da je pjesma „Kuda idu svi ti ljudi“ doživjela neku čudnu sinhronizaciju s događajima u svijetu. Ni mi kao obični ljudi to ne možemo razumjeti, ali događaju se takve stvari. Korona nije bila dobra ni za bend, jer su otišli bubnjar i gitarist. S povratkom koncerata mi smo uvježbavali nove ljude, ali najviše nas je zanimalo da radimo vizuale za novi materijal. Danas je praksa ako izbaciš pjesmu, a kasnije radiš video onda je to već stara vijest. Također smo htjeli sačekati da prođe korona da bi izbacili novi album jer nismo željeli situaciju da imamo novi album, a da ne možemo svirati. To se nažalost dogodilo grupi Straight Mickey and The Boyz. Oni su taman imali album u koroni i nisu ga mogli svirati. A oni su koncertni bend, isto kao što smo i mi koncertni bend. Sve to je bilo neko normalno razmišljanje, a ne neko duboko promišljanje i neke velike strategije s naše strane. Nismo mi to cicali i vagali. Dosta toga je išlo po inerciji. Jednostavno nismo htjeli srljati da to tek tako izađe. Tako smo malo po malo izbacili pet singlova prije nego što je objavljen album u rujnu prošle godine, što se tiče video spotova. Pažljivo smo birali suradnike. Trebale su se njihove ideje i njihove vizije podudarati sa našima.
Na kraju krajeva, ti si i glumac, vjerojatno znaš izabrati režisera.
Mario Knezović: To svakako (smijeh). Ma situacija je bila ta da smo se kroz ovih pet albuma već isprofilirali. I redatelji koji su radili sa nama su znali našu priču. Straight Mickey nam je radio jedan spot pa nam je onda radio Miki iz Španjolske koji je, ‘ajmo reći, već naš kućni režiser. Pa nam je radila Karmen Obrdalj za koju mislim da će biti velika redateljica. Jedan spot a naravno, radio i naš basista Nikola koji je radio i spot za „Srce uzavrelo“ Pored tih pet spotova mi smo snimali još neke spotove, ali s njima nismo bili zadovoljni. Nekoliko puta smo imali gotov proizvod, ali nije to bilo nešto što se podudaralo s našom poetikom. Tako da to nismo objavili unatoč svom silnom trudu ljudi koji su ih radili. Ako ne komunicira onako kako želiš, onda je uzalud. I to moraš sam sebi priznati.
Kako je došlo do imena „Najgori“? Jesi li to možda htio recenzentima „pomoći“?
Mario Knezović: (Smijeh) Iskristaliziralo se nekako samo. Na koncu album je nazvan po jednoj od pjesama, a to nam je praksa od prvog albuma. „Najgori“ je pjesma koju sam prearanžirao jer mi je bila dosadna u gitarskoj izvedbi. Sintesajzeri su donijeli jedno novo uzbuđenje. I kad sam napravio tu pjesmu mislio sam da je ona dobar temelj. Adis je tu puno pomogao oko demo snimke. Ja sam malo specifičan kao pjevač. Moram sve dionice doživjeti. Mora nekako ići od mene samog i sve to moram proživjeti kao pojedinac, a vjerojatno je tako i sa ljudima u bendu. Adis, koji je studirao jazz akademiju u Chicagu, jednostavno je sve to digao na jedan viši nivo. On je toliko sposoban. Ako mu dam neku skicu na papiriću nn će to uobličiti u pjesmu. Što se tiče inspiracije za „Najgori“, postojali su neki, da tako kažem, modeli ljudi po kojima se mogla ta priča raditi, ali ne radi se o nikome iz javnog života.
Imam jednog stasitog prijatelja kojeg sam ja svojim filmskim mozgom stavljao u različite imaginarne uloge. Naravno da on to nije, nije taj najgori u stvarnom životu, ali sam ga stavljao u imaginarne situacije. Tu mi pomaže i moje iskustvo na filmu. Stavljao sam ga, na primjer, u uloge da je on pljačkaš banke s slično. Kako da ti kažem, ja i tebe sad mogu zamisliti u različitim ulogama. Stavim te u situacije ovakve i onakve. I onda maštam kako ćeš se u njima ponašati. Naravno da uporište mora biti u stvarnosti. Ja samo svom liku dam koordinate. To i ja radim sebi. I ja isto igram negativce u filmovima, ali ne moram ubiti čovjeka u stvarnosti da bih to odglumio (smijeh). Čisto da karikiram; imam ja svoje negativne strane, ali nisam negativac, iako postoje serije u kojima ubijem dosta ljudi (smijeh). Našem liku smo namjerno dali ime Tadija. Tako da se ljudi ne zbunjuju i ne razmišljaju: „Tko je taj najgori?“ Tadija je najgori. On ima svoje ime. Nije nešto apstraktno. Zato je bitan i redoslijed pjesama. Ime Tadija otkrivamo tek u sedmoj pjesmi. Do tada je sve iz prvog lica jednine. U sedmoj pjesmi mijenjamo perspektivu, jer se tu pojavljuje svjedok. Taj svjedok je potpuno nepouzdan. I narkoman je, ali je jedini svjedok. To što nam on priča o Tadiji, nam je jedini izvor koji mi imamo. To nije linearna priča, već priča u fragmentima. Dosta sam razmišljao o tome kako riječi stvaraju slike u glavi. Možda smo malo i zaboravili u ovom digitalnom dobu koliko nam je jezik moćan i koliko se stvaraju slike u glavi kad netko ima dobro pripovijedanje, dobru naraciju ili kad čitamo dobru knjigu. Dakle, pričamo priču u fragmentima, ali smo puno radili na imaginariju.
Dezintegrirajući moment je gotovo lajtmotiv albuma. Kako gledate na to, u smislu je li to dio naših mentaliteta, ili smo kao društva na putu dezintegracije u okolnostima koje vladaju na ovim prostorima već više od dva desetljeća?
Mario Knezović: Vjerojatno toga ima jer Tadija je prožet gorčinom. A gorčine na ovim prostorima ima puno. Čovjek je uvijek tabula rasa. On uvijek sve iznova proživljava. Nebitno je koji je sistem. Pa zato i čitamo knjige koje su davno napisane i filmove koji su davno snimljeni jer osjećamo tu poveznicu da je netko prije nas proživio nešto što mi upravo proživljavao, bez obzira na kostime koje nose. Priča se uvijek tiče ljudi i ljudskih odnosa. Tadija ima takve koordinate u kojima on pokušava biti normalan, ali mu to ne uspijeva. Recimo pjesma „Treba mi keš“, ona je bitna karika u razumijevanju albuma, iako nije rađena da bi bila sad neki veliki hit. U njoj Tadija pokušava igrati po pravilima sistema, ali svaki put ispuši. On je rezigniran i pun gorčine. Otud ono; da se hoće zahvalit, potom polit benzinom i sve zapalit. Nakon toga on donosi odluku i pristaje da bude najgori. I ispostavlja se da je on najbolji u tome što je najgori. U toj svojoj imaginaciji on je na neki način i pravičan. On zna da se bije mačem i da će poginuti od mača. Nije onaj koji se povlači. On preuzima to na sebe i postaje okrutan i brutalan. Nešto kao Michael Corleone koji je ubio svog brata da bi pokazao da je on najgori. Otud ono Da je Tadija svojoj voljenoj pucao u koljeno. On mora drugima pokazati da ne pruža oprost i da bi svima drugima rekao što ću tek njima uraditi ako ne budu slušali. Na kraju naravno strada jer Tadija mora umrijeti. To je u pjesmi „Čovjek želi da je ptica“. U prvoj situaciji je Tadija onaj koji presuđuje, a u drugoj situaciji onaj kojim se presuđuje dok je na koljenima. Pjesma „Bajna“ je Tadijina zadnja misao, no nju sam radio u sklopu projekta Pionirski dom s Edijem Cukerićem u Puli. Isprva sam je mislio ponovno producirati i aranžirati, ali sam odustao od toga jer je ta verzija sa Edijem odlična. I to je jedina pjesma u kojoj nije svirao bend. Hoću reći; Tadija je nažalost čovjek koji se nije mogao ostvariti. Otud ta okrutnost jer na koncu nije imao šta ni izgubit. Mislim da je to najgori poraz. Kad nemaš više skrupula, kad nemaš razloga biti čovjekom.
Kako ste došli do Croatia Recordsa?
Mario Knezović: Ne mogu se više sjetiti, ali tamo je došla ekipa mladih ljudi koji su nas kontaktirali sa željom da rade sa nama. Donijeli su i neku novu politiku da se radi s mladim izvođačima ili sa onima za koje procjene da se isplati raditi sa njima jer imaju potencijala. Dogodilo se da je i Vojko V izdao za Croatia Records, i J.R. August i to su bili uspješni albumi. I mi smo procijenili u tom trenutku da je to kuća koja je respektabilna, zna svoj posao i za koju smo, evo, pristali potpisati.
Ono što je meni zanimljivo jest to da ste se kao mostarski bend prije probili i etablirali u Srbiji nego u Hrvatskoj.
Mario Knezović: Ima neke hercegovštine u tome. Bio je jedan period za koji mogu reći da je bio stvarno ružan, na tragu šovinizma, da je Hercegovac uvijek neki negativac. Stvorila se jedna negativna fama. Mislim da samim tim što mi nismo bježali od tog našeg hercegovstva da je to možda izazivalo neki otpor, ili da je bilo krivo tumačeno, a s druge strane, jednostavno nismo imali izdavača u Hrvatskoj, pa onda nekako tu nismo ni postojali. U Srbiji isto nismo imali diskografa, ali smo nekako došli do ljudi i kvalitetnih promotora koji su procijenili da imamo neku kvalitetu. U Srbiji smo imali super nastup na Exitu 2008. i tada su nam se otvorila vrata. Suštinski gledano, mi smo prvi pravi veliki beogradski solo koncert imali 2014. godine koji je bio pravo ludilo u Domu omladine. I to je bilo nešto fantastično. Ljudi su znali sve pjesme, a opet sve se dogodilo bez neke promocije i bez nekakve strategije. Stvari su se jednostavno dogodile. Tada nas je frustriralo taj jaz da smo tako dobro prihvaćeni u Beogradu, a da u Hrvatskoj prolazimo slabo ili nikako. Bilo je frustrirajuće da ljudi ne znaju ni da postojimo, ni da sviramo. Ali i to se nekako niveliralo s godinama. I mogu reći da mi je draže što smo prošli taj teži put, jer je bio nekako organski. Bio je to dug put, ali je nekako sve sjelo na svoje mjesto. Nekad razmišljam da nam se kojim slučajem uspjeh dogodio brzo, tko zna kuda bi nas to sve odvelo. I da li bi nastavili sa radom? Ne znam da li bi mogli raditi isključivo u tom biznis modu, u smislu samo da radimo muziku koja mora biti uspješna. Meni je draže ovo što smo prošli dosad. Bilo je zajebano, ali smo bili spojeni s publikom.
Nismo imali prije prilike pričati o tome. Ali mi je zanimljivo. Kako ste i sudbinu Gavrila Principa uspjeli uglazbiti i od nje napraviti nešto konceptualno. Nešto što dosad nitko nije napravio na ovim prostorima. Na koncu Iako je prošlo sad već više od 100 godina njegov lik i djelo i dalje su kontroverzni. Još uvijek se nije slegnula ta priča je li on bio heroj ili zločinac? A tako nekako su i mišljenja podijeljena točno kako Drina teče.
Mario Knezović: Nije Gavrilo jedini takav u povijesti. Mi smo taj album radili iz pozicije da nas se to tiče zato jer to što je učinio se kasnije odrazilo na sudbine mnogih ljudi i malte ne na tijek čovječanstva. Taj atentat se dogodio u Sarajevu, u zemlji u kojoj ja živim. Obilježavala se stogodišnjica i onda su krenule rasprave koji su bile toliko žive kao da se to dogodilo jučer. Meni je to tada bilo čudno. Nisam mogao vjerovati da se na to ne može gledati s nekom distancom, nego je opet ostrašćeno. Opet su se povlačile neke paralele i priče koje su bile politizirane. To me inspiriralo da probam ući u njegovu osobnu dramu i njegov usud. Također se tada pričalo da je on bio terorist. Međutim, velika je razlika između terorista i atentatora. Gavrilo je bio atentator. Jasna je razlika. Njega nisu zanimale nasumične nevine žrtve, nego je imao konkretan cilj. On je napadao vladajuću kastu, ali s druge strane opet se i tu pojavljuje moralna dvojba. Za mene je bilo koji oblik nasilja neprihvatljiv. Meni nije bilo prihvatljivo ni da se Sadama Huseina i Gadafija onako mrtve razvlači i čereči iako su proglašeni zločincima. Meni je to necivilizacijski. Ja sam i protiv smrtne kazne. Neprihvatljivo mi je oko za oko, zub za zub. To smo prošli, to je Stari zavjet. Moramo prevazilaziti te stvari. No nažalost mi se i dalje bavimo s tim. Meni je Gavrilo Princip u neku ruku i ironijski lik. S jedne strane poštuješ njegov usud, njegov izbor, ali s druge strane ne mogu biti uz njega, jer je on bio maloljetnik koji je bio indoktriniran od nekog starijeg. A nije taj stariji umro u zatvoru u Beču kao Gavrilo. Tada su bili neki drugi ideali. I nije priča o Gavrilu poticaj da se danas ponašamo na sličan način. Ako ima neki gandijevski način, ja sam za njega. Mi smo i danas u situaciji da se puno moralizira o prošlosti. Time valjda izbjegavamo da se bavimo samim sobom u sadašnjosti. To moraliziranje prošlosti samo stvara novu ostrašćenost koja nekako ne vodi nikuda. U smislu da se ne uspostavlja neka korist, neka spoznaja, neko upoznavanje sa činjenicama, nego se opet ljudi dijele u dva tabora. Oni koji će vjerovati da je nešto ili netko bio negativan u prošlosti, oni će u to nastaviti vjerovati. Oni koji će vjerovati da je isto to bilo pozitivno, oni će isto nastaviti u to vjerovati. Situacija je nažalost polarizirana. Ja tu ne vidim progresa. Ali mislim da je stvar u prihvaćanju drugačijih. Tada kada ih prihvatiš, Ti ih na neki način oslobađaš. Jer onda ni taj netko drukčiji nema potrebu da rovovski brani svoja uvjerenja. Zašto bi branio svoja uvjerenja ako su ona prihvaćena? Znaš ona situacija; budi ponosan na sebe, evo ti zastava, nemam ništa protiv tebe, sve ok dok nemaš potrebu napadati nekog drugog. Zašto bi itko od nas trebao preuzimati odgovornost za nekog drugog iz prošlosti? Mi trebamo biti odgovorni zbog sebe, zbog svoje djece. Prav zdrav. Možda je to recept. Možda. To kratko i jasno: prav zdrav. Jer, sada smo u situaciji… Mislim, kad pročitaš sve te ostrašćene komentare po medijima dobiješ osjećaj da svi živimo u nekom ozračju tjeskobe. Možda se i previše pridaje značaja tome što neko govori. Jer može govoriti tko šta hoće, ali činjenice ostaju nepromijenjene. To ne znači da će se sad raditi nekakva revizija jer je netko nešto rekao. Za takve stvari je obično nadležna znanstvena zajednica. Ona se bavi činjenicama. I sad mi se čini da nekako ulazimo u politiku, a o tome ne volim i mislim da je najbolje da stanem.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
