Povodom premijere novog komada Marija Kovača u Teatru &TD otkriva se “nemoguća veza” prostitucije i Crkve, progovara o suvremenim tabuim koji nisu nešto novo u društvu i tim gore ilustriraju problematičnu situaciju. Borba s učmalošću progovara iz predstave, a uvid u istu, ako je još niste otkrili, otvara razgovor sa svestranim zagrebačkim redateljem i DJ-om.
“Lux in Tenebris” napisana je 1919. godine, koji su razlozi odabira te predstave?
Mario Kovač: Svaki redatelj koji radi veseli se kada mu kuća, bilo kazališna ili producentska ponudi da sam bira komad koji bi volio raditi. Svaki redatelj u principu vrti nekih deset ili dvadeset potencijalnih komada koje ako se dogodi pravi trenutak će ih odabrati. Upravo se meni to dogodilo s “Lux in Tenebris” prošle godine kada sam dobio poziv od Teatra &TD da bih radio nešto za kraj ove sezone. Tada je bila aktualna afera o elitnoj prostituciji. Što me zaintrigiralo, kada su novine počele pisati o toj aferi: bez problema su objavljivani podaci djevojaka; fotografije, inicijali, mjesta iz kojih dolaze. Kada su pak novinar počeli kopkati po mušterijama jer se načulo na sudu da su tu brojne osobe iz javnog i političkog života, sud je donio odluku da se njihova imena tih muškaraca ne smiju objaviti jer bi to ugrozilo njihove obitelji. Ta vrsta licemjerja je potaknula rad na ovom komadu.
Licemjerje sudske vlasti zapravo mušterije ne smatra krivima za ništa. Podjela odgovornosti i krivnje mi se ne čini točnom. Kada ih ulove “u parkiću” djevojka će završiti u zatvoru, a mušterija će dobiti 500 kuna kazne, manje nego što bi potrošio na uslugu prostitutke.
To mi se učinilo nepravednim, nepoštenim, licemjernim i tako je nastao emocionalni okidač za rad na ovoj predstavi.
Tu smatram žrtvama žene koje su prisiljene (više ili manje) baviti se prostitucijom jer znamo iz podataka koji su dostupni da nije riječ o veselim djevojkama koje tu žele biti nego se većinom radi o modernom robovlasništvu nad djevojkama iz siromašnih država kojima se oduzimaju putovnice. U “Lux in Tenebris” progovaraju djevojke koje iznose svoje probleme, koji su mahom financijske prirode ili naravno problemi ovisnosti o razno raznim opijatima.
Kakav je bio tijek adaptacije teksta?
Mario Kovač: Tekst je dosta krnja Brechotva drama koja se smatra nedovršenom, moguće je i da neki dijelovi nisu sačuvani jer je djelo staro gotovo 100 godina. Srđan Sandić, dramaturg je nadopisao dijelove teksta, osuvremenio postojeći, pogotovo po pitanju ispovijedi prostitutku i zajedno s Nikšom Marinovićem koji je pisao glazbu smo sva trojica napisali nekoliko songova i cijelu predstavu pretvorili u crnohumorni mjuzikl.
U procesu stvaranja predstave što se tražili i što ste dobili na kraju?
Mario Kovač: Velika prednost u radu u Teatru &TD je što ne moram raditi isključivo sa zadatim ansamblom, nego mogu pozvati tko god mi je potreban. Ovdje su većim dijelom okupljeni ljudi s kojima sam radio u studentskom teatru još dok sam se počinjao baviti kazalištem, iz Šmrc teatra, iz Nove grupe, Teatra Ivan Goran Kovačić. Dakle cijela ekipa je navikla na jednu vrstu angažiranog teatra, navikli su raditi u pomalo gerilskim, Alan Fordovskim uvjetima i s kojima zapravo nije trebalo nešto posebno raditi na tome da se dogodi “klik” jer se to već odavno u nekoj od produkcijskih platformi već dogodilo i zapravo od početka smo svi znali što želimo. Nismo puno lutali, niti eksperimentirali, znali smo da želimo napraviti jednu direktnu predstavu, koja se obraća s jasnom porukom i stavom i koja će sasvim sigurno jednom dijelu javnosti biti kontroverzna i provokativna pogotovo što se nismo libili ubaciti dijelove vezane uz predavanja karizmatika. Iako smo se držali problema prostitucije dotaknuli smo problem seksualnog odgoja u školama koji se planira uvesti. Konkretno što Grozd želi uvesti je falsificirano, ima netočnih podataka koji su zapravo poprilično opasni ako ih mladi ozbiljno shvate.
S obzirom na to da ovom predstavom svakako imate što poručiti vlasti i narodu kakva su vaša predviđanja zbivanja u sljedećih nekoliko godina u kontekstu političkih i gospodarskih zbivanja koja sve više nalikuju farsi i paradoksu?
Mario Kovač: Moja predviđanja su pesimistička, kaže se da je kazalište ogledalo života. I kada život postane farsa onda nije niti čudno da kazalište odlazi u farsu još više i pokazuje to naličje, koliko stvari karikaturalne mogu biti. Lik koji igra Nikša Marinović, karizmatik koji želi prosvijetliti svoje stado je odraz likova kakvi postoje i koje vidite s razno raznih kabelskih programa. Takvih odmetnika je puna televizija i kada ih malo poslušaš nije ti jasno je li gledaš duhovni program ili skečeve nekog stand up komičara. Takva su i predavanja nekih službenih svećenika s oltara. Najnormalnije se može čuti veličanje ljudi koji su bili na strani zločinaca, ali se za njih održavaju mise i uzdiže ih se. Iako bi po ustavu trebali biti sekularna država, Crkva se petlja u školstvo na način koji je smiješan. Svećenik koji po svom određenju ne bi trebao nikada imati seksualne odnose u svom životu priča djeci što je seks, što je zdravlje. Smiješno je da mladima o tome govore ljudi koji nemaju iskustva. Isto je kao da ja mislim da znam dovoljno o nuklearnoj fizici i održavam predavanja o tome. Naš sustav je prepun takvih neuralgičnih točaka.
Taj veličanstveni ulazak u EU koji nas čeka uskoro doživljavam kao ozbiljan problem, da ćemo naprosto upasti u jednu veliku ribu u čijoj utrobi nećemo imati nikakav značaj. Broj ljudi koji ide u kazalište je smiješno malen. Uvijek će postojati ta strana kazališta koja nije bulevarska zabava i spektakluk, koja nije profil Story i Gloria časopisa. Većina ljudi koji sudjeluju u ovoj predstavi radi svašta drugo u životu kako bi mogli preživjeti, tu su sapunice i reklame. Ja reklamu nisam radio u životu, niti hoću jer mi se to čini također nekom vrstom prostituiranja.
Ono što bi kao poantu možda trebalo izvući iz ove predstave jest da bi bilo super da ljudi prepoznaju da smo svi prostitutke. Tu ne mislim samo na ovaj tjelesni aspekt, svi ljudi koji mjesecima rade, daju svoj fizički umor, a ne dobivaju plaću se prostituiraju. Prostitucija cvjeta tamo gdje je duhovno i materijalno siromaštvo, a naša država je duboko u tome.
A Crkva?
Mario Kovač: Onog časa kada svećenik pošalje ministranta među ljude po novac to je prostituiranje. Znači da on ne štiti volonterski od svoje volje Božju riječ nego za to zahtjeva novac. Svaki put kada ode posvetiti kuću, krstiti dijete i za to uzima novac, to je prostitucija. Očito nisu pravilno čitali Bibliju jer Isus Krist, na čije se ime pozivaju nikada nije uzimao novac, a ono što Crkva radi je vrlo unosan i plodonosan biznis. Svi znamo zbog čega se katolički svećenici moraju držati celibata za razliku od većine drugih religija zato da kada umru, sve što su stekli i napravili ostaje u vlasništvu Crkvi, a ne njihovoj djeci ili supruzi.
Koliko se sami možete identificirati s Brechtom, njegovim idejama i kritikom? Njegov život je uvelike obilježilo ratno 20.stoljeće, imao je 16 kada je počeo I svjetski rat na primjer?
Mario Kovač: Što mi je kod Brechta najzanimljivije je to ne skrivanje stvari. Kod njega je kulisa – kulisa, kod njega su stvari jasno nazvane punim imenom i prezimenom s punom odgovornošću, nije se libio staviti svoj politički i moralni svjetonazor u svoja djela i stajati iza njih. Ne zanimaju me Ibsen i Strindberg, želim raditi ono što je sada i ovdje. Doba u kojem je pisao Brecht je doba velikih političkih i društvenih tranzicija, a u tome smo i mi. Kada se nađem kako u razgovoru s nekim tko je 15-ak godina mlađi od mene i pričam kako je prije rata je bilo drugačije, sam se uhvatim u tome kako mi je taj rat lako prešao preko jezika. To je nešto što nas sve obilježi i to je neminovno. Dok je trajao rat u Hrvatskoj ja sam imao između 16 i 21 godine. U tim prijelaznim, formativnim godinama, pogotovo u kazališnom smislu za mene odmah sam napravio Šmrc teatar. Odmah sam se odlučio baviti civilnom, a ne stranačkom politikom.
Kako si proživljavao trenutke tog muškog pitanja časti kada nisi krenuo u taj rat?
Mario Kovač: Puno je teže u tim situacijama biti pacifist, odnosno otići u rat bez oružja nego s nekim drugim sredstvima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
