Iako je, kako sam kaže, od rođenja varao smrt – ona jednom mora doći po svoje. Ovog puta prevarila je sve nas koji smo ga voljeli. Prerano i neočekivano. Još uvijek ne vjerujemo da ga nema.
“Umro je Lanegan.” Kroz zagušljivu prostoriju u samom centru Ljubljane prošao je potom sablasni moment tišine, onakvog kakvog se nadaš ne osjetiti za vrijeme svog života. Zar je moguće da samo tako, najednom, ode lik koji je toliko toga proživio i preživio, čovjek od čelika, ubojita pera – i svi bi se sada kao trebali s time pomiriti i nastaviti dalje, kao da se ništa nije dogodilo? Još uvijek nisam siguran što je to točno, ali u mnogima je nešto sinoć umrlo. Izgleda da je zaista otišao. Nije šala, nije zajebancija – najboljeg glasa rocka više nema.
Markov umirujući, ali snažni glas prvi sam puta čuo iz zvučnika svojih roditelja u periodu kada je izašao Blues Funeral. Ne sjećam se detalja, ali znam da mi je Gravedigger’s Song bila prilično upečatljiva. Nešto godina kasnije sam sjeo i preslušao cijeli album – pokazao se kao živopisno remek djelo. Mislio sam da je jednostavno jako puno pušio i da mu je glas zato tako dubok. U svakom slučaju radilo se o opijatu, čak možda i poroku koji će me pratiti još dugo. Svako malo bih se vratio tom albumu i na svakom idućem preslušavanju locirao bih novi zvučni detalj na kojeg se valja fokusirati. Lanegan je uistinu bio fantastičan, a bend mu je bio mrak – gitare poput noževa, bubnjevi poput kalaša.
Kako se krenulo od kraja, s vremenom sam spoznao i Screaming Trees – bend koji je na mnogo načina definirao Lanegana, ali se i postavio rame uz rame s cijelom jednom generacijom glazbenika koja je dotadašnju priču rock ‘n’ rolla izvrnula naglavice. Na tome im hvala, jer da njih bilo nije, kad je u pitanju anglo-saksonski mainstream, danas bi se publikum lovio na apsurdna, datirana sranja. Jedan dio svoje glazbene karijere posvetio je i suradnji s bendom Josha Hommea, Queens of the Stone Age. Album na kojem je bio najprimjetniji, Songs for the Deaf – možda je najbolji album u diskografiji Queensa, a Lanegan, iako nema puno izoliranih trenutaka, na toj ploči zaista sjaji – bez imalo pretjerivanja. Dalje, Greg Dulli i Lanegan su se dobili pod imenom The Gutter Twins – iz čega su se rodili jedan album i još jedan EP za Sub Pop. Što god bi dotakao svojim izmučenim bićem, pretvorilo bi se u zvučno zlato. A toga je stvarno bilo.
Imali smo posla i s jako duhovitim čovjekom. Laneganovo gostovanje na Come to Where I’m From podcastu kojeg vodi Joseph Arthur je možda jedini pravi, pravcati pokazatelj toga – čim je u udobnosti vlastita doma, na svom terenu, s pripremljenim sugovornikom uz kojeg se očigledno osjeća sigurno – svakakvi dragulji izlete vani. Čisto životne stvari, stvari koje su za njega svakodnevica, a za mnoge znanstvena fantastika.
Koliko je njegova figura nalik ravnom štapu koji generira zavidne količine znoja obzirom na to da se na pozornici uopće ne kreće uvijek bila statična, tako je njegova pojava – u skladu s karakterom – uvijek bila jako dinamična. Radio je i završio mnogo toga, a pored svih tih divnih pjesama koje je za sobom ostavio pamtit će se i njegov memoar Sing Backwards And Weep koji je izašao 2020. godine, onda kad je nekima najviše trebao. Već dugo vremena mi stoji nepročitana na digitalnoj polici – a nisam je završio upravo zbog njene sirovosti, Markovog načina pisanja koje je tako iskreno i u glavu da ti se, obzirom na turbulencije u njegovom životu jako brzo smuči sve. Čitaš komad po komad dok jednostavno više ne možeš. Upravo to “u glavu” savršeno opisuje kakav je bio – direktan, bez dlake na jeziku, emotivan, sveprisutan i iskren.
Život koji je živio na samom rubu kaosa i nereda za sam kraj uneredio je i koronavirus s kojim se dugo vremena borio, a na sebi jedinstven, strašan, užasavajuć, ali opet brutalno iskren način sve je zapisao u novoj knjizi Devil in a Coma. Iako je, kako sam kaže, od rođenja varao smrt – ona jednom mora doći po svoje. Bio je puno više od prosječnog fakina, zapravo je po mnogočemu nalikovao noćnoj mori, ali dušu se trudio ne skrivati. Ona je možda bila najranjivija, najosjetljivija, ona koja bi se zadnja oporavila nakon mnogih gadnih padova koje mu je život servirao.
Volio bih misliti kako s Laneganom ipak ne umire ideja da na koncu nismo svi gamad. Ostaje nam vidjeti koliko je ta tvrdnja istinita onda kada malo popusti tuga. Bila bi ogromna šteta razočarati ga.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
